Priroda – to smo mi

Nekada, kada vidim otpad razbacan na sve strane, a posebno kad vidim obale naših rijeka „okićene“ otpadom, nešto me stegne u grudima od muke. A nekada kad vidim koliko su neki ljudi obazrivi prema prirodi, koliko vode računa da ništa ne unište, da ništa ne onečiste više nego što moraju, prosto se zastidim svojih djela.

Na poslu imamo besplatne razne napitke – kavu, kakao, mlijeko. Tu su u plastične čaše za jednokratnu upotrebu. Svakodnevno viđam kolege koji uzimaju dvije, a ponekad čak i tri čaše odjednom, za jednu kavu, da im ne bi u ruci bila prevruća čaša, i nakon upotrebe ih, naravno, sve bace. Ja spadam u one koji uvijek uzimaju jednu, razmišljajući kako time pazim da ne zagađujem prirodu još više, nepotrebno. A onda smo dobili novu kolegicu Anu iz Slovačke. Primijetio sam da ona prije nego što se napije vode, izvadi čašu iz svoje torbe, a onda je ponovo vrati tamo. Objasnila mi je da cijeli dan pije iz jedne čaše kako bi proizvela manje otpada i tako zaštitila prirodu.

Prije nekoliko dana na jednom druženju bio sam s Antom iz Busovače koji je veliki zaljubljenik u baštu i na malom komadiću zemlje u dvorištu u Nizozemskoj ima toliko povrća i voća za cijelu obitelj, a ostane mu čak ponešto i za prijatelje. Sve proizvodi bez kemikalija. Napravio je i sušnicu za meso. Svoju vinovu lozu je podijelio svima koji su je željeli, a rodi svake godine toliko da grožđa ima i za susjede. Ali u neko vrijeme se navadile ptice i prosto mu opustoše grožđe. Zato je odlučio lozu zaštititi mrežom. Zaista, ptice više nisu mogle prići grožđu i Anto je bio zadovoljan. No, drugog jutra se rastužio. Priča mi: „Ja izašao da obiđem baštu, kad ono, u mrežu se zaplela ptica i uginula! Mislim da je to bio kos, sjećaš se one pjesmice iz škole: ‘Perje mi je crno, a žut mi je nos. Djeca dobro znaju da se zovem kos.’? E, ova je imala žut kljun i bila crna. To mi je izgledalo kao neka poruka, kao da sam zbog svoje sebičnosti spreman i ubiti i osjećao sam se krivim. Odmah sam skinuo mrežu i rekao sebi da je više nikada neću staviti pa makar meni ništa ne ostalo. Neka žive i ptice, i one moraju nešto jesti!“

Ima još sličnih primjera, ali mislim da su i ova dva dovoljna da se zaključi smisao onoga što sam želio reći. Znam da će biti i čitatelja koji će reći kako ono što su Ana i Anto učinili ima i svoje nedostatke. I mnogi drugi ljudi koji pokušavaju učiniti dobro, uz to učine i nešto pogrešno. Čak i lijekovi nešto izliječe, ali proizvedu i neke neželjene posljedice. Ipak, činjenica je da junaci ove priče imaju dobre namjere i da bi nam mogli biti uzor u odnosu prema prirodi. Ne moramo njih kopirati, ali bilo bi dobro razmišljati na njihov način i naći svoje metode i načine kako ćemo biti korisni, a ne smetnja na ovom svijetu. Čuvajući prirodu, čuvamo sebe, jer priroda smo i – mi!