Priziv savjesti

“Shvatite da odabiri doneseni vlastitom voljom nisu zli. Ništa nije loše u žrtvi, ako se podnosi dobrovoljno. Međutim, žrtva bez izbora nije žrtva, to je ropstvo. Autoritet uvijek silom postavlja zahtjeve prema ljudima. Vlast nikada ne traži dopuštenje.“ – Jeremy Locke “Kraj sveg zla“

Poziv na priziv Savjesti i poštovanje neotuđivih, rođenjem nasljeđenih ljudskih prava  Živoga Čovjeka

Poštovani ljudi,

ovim pismom na Savjest, Razum i otpor zlu pozivam sve ljude koji igraju određene uloge na ovoj pozornici života: policajce, vojnike, nastavnike, liječnike, poduzetnike, državne službenike i sve ostale strukture društva koje su posljednjih mjeseci šutile, skrivale se, i time pristale sudjelovati u ovoj morbidnoj i iskrivljenoj stvarnosti koja nam se nameće kao jedina moguća i ispravna. U ovim trenucima našega postojanja svjedočimo brutalnom, opakom iživljavanju, ponižavanju i maltretiranju ljudi ove zemlje od strane onih koji su, iz samo njima poznatih razloga i motiva, odlučili uništiti i učiniti nepodnošljivim život većine ljudi pod izgovorima za “opće zdravlje“ ili “radi vaše sigurnosti“, kako je to znao propagirati i režim nacističke Njemačke. Kako bi drugačije provodili nasilje, psihološku torturu sofisticiranim, manipulativnim metodama, nametali svoju volju drugima, zahtjevali poslušnost, i iznudili naš pristanak za sudjelovanje u ovom zločinu protiv Čovjeka i Prirodnih zakona, ako ne načinom kojim će se stvoriti povod koji opravdava ovakvo nasilno uplitanje u ljudske živote? Zla svijest je jako lukava u  svojem načinu djelovanja. Klima koja je stvarana  posljednjih mjeseci podsjeća na užasan sanatorij i  “proizvodnju“ bolesnika. Svi koji sudjeluju u ovoj psihopatologiji produljuju agoniju, muče sebe i druge koji ne pristaju egzistirati u ovakvoj nehumanoj i mračnoj društvenoj atmosferi. Zašto bi se nekome sviđalo nanošenje bola drugim ljudima? Kako je moguće da je najvitalnija čovjekova funkcija – neometano disanje – postala opasnost za “opće dobro”? Možemo li shvatiti  podlu i opskurnu manipulaciju iza ove antičovječne ideje?

Jedan od Moralnih zakona glasi: “Ne čini štetu“ ili “Ne učini zlo drugom ljudskom biću.“ Opet, ovo je jedino što se u posljednjih devet mjeseci događa. Nanošenje psihičke, fizičke, emotivne boli i gospodarske štete, rezultat je dopuštanju zla da upravlja našim životima, umovima i tijelima.  Zašto se podržava zlo da egzistira? Zašto se ignoriraju vlastita Savjest, vlastita moralna odgovornost, viši ideali i moralna načela?

Svjedočimo neviđenoj destrukciji Čovjeka na svim razinama njegova postojanja:  mentalnoj, psihološkoj, duševnoj, duhovnoj, socijalnoj, ekonomskoj razini. Ljudi nisu samo fizička, nego i multidimenzionalna bića. Komponente Uma, Duše, Duha, Savjesti, Slobodne volje, te potrebe za neotuđivim i rođenjem datim pravima čine dio svakog ljudskog bića. Ta prava su:

1. neometano disanje,
2. rad,
3. slobodno kretanje,
4. stvaranje
5. dobrovoljna uspostava odnosa sa drugima
6. dobrovoljno i svjesno davanje ili nedavanje pristanka jer u protivnom nemamo vlastitu volju,
7. slobodno izražavanje misli i osjećaja,
8. slobodno djelovanje i nezavisno odlučivanje za sebe uz prihvaćanje odgovornosti za posljedice temeljem Prirodnog zakona uzroka i posljedice, bez uvjeta da se Čovjeka ucjenjuje, iznuđuje, proziva i napada zbog njegovih vlastitih odluka kojim ne čini nikakvu štetu drugima.

Zar nije poražavajuće za ljudsku civilizaciju da nije svjesna najosnovnijih životnih načela? Zar ovo nije vrijedno učiti u obiteljima, vrtićima, školama, fakultetima? Umjesto toga dresirani smo i trenirani da budemo “ljudski resursi“ za nečije ciljeve i ideje u zamjenu za sitniš s kojim ćemo onda kupiti igračke koje će nam donijeti prividnu iluziju sreće kao što sada živimo u iluziji sigurnosti. Možemo li shvatiti da svi mi gubimo u ovoj igri jer je ona u startu tako namještena? Mi nismo u klubu koji kreira pravila te igre. Mi smo  oni za koje se ta pravila kreiraju, nameću, pa makar bila antičovječna i protivna svim Prirodnim zakonima i samom Razumu. Možemo li shvatiti da smo svi iskorišteni za ostvarenje opakih ciljeva manjine koja nema nikakve plemenite namjere za ikoga od nas. Niti za našu djecu. Niti za naše bližnje. Niti za naše prijatelje. Niti za našu budućnost. Iskorišteni smo. Izigrani i izmanipulirani. Zavedeni lažnim sjajem. Uvjetovani. Hipnotizirani. Uspavani. Dovedeni na rub ponora. Pred gotov čin. Bačene su nam mrvice kako bismo si, eto, mogli zadovoljiti neke svoje želje i hirove što je prolazno. Većinom materijalno. Date su nam uloge koje podilaze našem egu kako bismo dobili dojam da smo bolji od drugih, pametniji od drugih. Da više vrijedimo. Je li vrijedno igrati takve uloge? Jesmo li zaista sretni s mrvicama i tim ulogama? Nije li takav život površan, besmislen? Ne osjeća li se onaj pravednički bijes zbog nepravde koju proživljavamo? Je li se ikome  sviđa činjenica da se naša Svijest usmjerava  za nečije tuđe ideje, potrebe i ciljeve kako bi se iskoristila u pohodu na moć koju netko drugi dobiva, a od nas se oduzima? Bez obzira na kojoj poziciji stajali u hijerarhiji, uvijek je netko na višoj od nas. Bez obzira kakvu nagradu dobili za svoju poslušnost, ona će uvijek biti uvjetovana vanjskim mehanizmima kontrole. Gdje je tu vlastita autonomija, unutarnja monarhija i plemenitost?

Zašto je tako teško prihvatiti činjenicu da NEMAMO NIKAKVA PRAVA čeprkati i uplitati se u tuđe živote bez njihova znanja i pristanka? Zašto je toliko teško poštovati fizički integritet, slobodnu volju, tuđi privatni prostor i najosnovnija prava svakoga Čovjeka? Zašto je tako teško shvatiti da nitko nije niti bolji niti lošiji? Zašto je tako teško shvatiti da smo svi mi, na individualnoj razini, izvor univerzalnih principa i zakona koji se odnose na svakog od nas jednako? Nitko nema veća niti manja prava od drugih. Dobili smo ih svi samim činom rođenja. Utkani su u nas i čekaju da ih osvijestimo i živimo u skladu s njima. Zašto je tako teško živjeti po moralnim načelima? Zašto je tako teško odlučivati za sebe i prihvatiti odgovornost za posljedice? Zakon uzroka i posljedice, bez obzira koju odluku donijeli, besprijekorno će djelovati na svakog od nas. Međutim ako je tako, zašto se na individualnoj razini donose odluke koje su nemoralne, nelegitimne i štetne za nas i za druge?  Zašto je tako teško zapitati se: “Je li moralno? Je li ljudski? Je li etično? Je li to ispravno ponašanje? Odakle mi pravo da se miješam u nečiji život i odluke? Imam li pravo istoj vrsti samovoljno i hirovito nametati odluke, propise, zakone, pogotovo ako su oni štetni  i neutemeljeni u stvarnosti? Je li ih moralno i ispravno i provoditi? “

Zašto se ne zapitati je li ispravno pod sloganom spašavanja jedne skupine ljudi istovremeno uništavati psihičko, emotivno i fizičko zdravlje druge skupine, uključujući djecu, mlade, zdrave ljude, kao i poslove od kojih mnogi žive, ili mnoge ljude kojima su otkazani pregledi itd? Nije li ovo isto tako sebično? Nije li ovo sebično i zločesto prema svim ovim ljudima koji se broje u milijunima i milijardama na globalnoj razini samo zato da bi neki osjećali malo manje egzistencijalnog straha jer ga nemaju kapacitet proraditi? Zar se ne bi trebali zapitati kako se neki ljudi usuđuju zbog svoje vlastite emotivne nezrelosti projicirati svoje slabosti i strahove na druge, stavljati ograničenja i graditi “zatvor“ za one koji ne osjećaju takvu ugroženost? Otkuda im pravo na to? Zašto misle da imaju pravo nanositi drugima štetu kako bi sebe zaštitili?

Život je ciklus  rađanja, življenja i umiranja. To je istina. To je princip po kojemu se svi  životni procesi odvijaju na Majci Zemlji. Nitko takav proces nikada neće moći promijeniti. Ono što se primjećuje je da se taj proces želi kontrolirati i podčiniti samovolji šačice ljudi koji glume bogove. Tu se vidi najveća opasnost za Čovjeka i druga živa bića. Otkuda ikome pravo da kontrolira bilo kakve životne procese na Zemlji i podčinjava ih svojim proizvoljnim hirovima i interesima? Zar se nije prirodnije i lakše uskladiti s tim procesima? Otkuda ikome pravo da proizvoljno donosi odluke za druge, i to bez čvrstih uporišta u realnosti i bez stvarnih potreba?  Nije li društveno neodgovorno i neprihvatljivo proizvoditi paranoju i strah temeljem pretpostavki i vjerovanja? Nije li mudro postaviti sebi pitanje: “Je li sve baš tako kako se predstavlja?“ Nije li pametnije zaštiti svoj um od neprestanog hakiranja “izvana“ i temeljem objektivnih činjenica sagledati širu sliku stvarnosti, pa tek onda odlučiti kako djelovati?

Postoje trenuci u našim životima kada trebamo zauzeti poziciju temeljem vlastitog promišljanja i djelovati u skladu s tim. Trenuci kada trebamo biti iskreni i priznati da se ovako više ne može. Trenuci kada trebamo reći dosta, ne samo radi sebe, nego radi najuzvišenijih principa samoga Života koji prolazi kroz nas i održava nas na Zemlji. Iskoristimo to za novo umrežavanje, suradnju, konstruktivna i kreativna rješenja, razvoj individualnih sposobnosti, učenje Prirodnih zakona, proširenje znanja, samoorganizaciju, kako bismo izgradili svijetlu budućnost i ozračje koje će služiti svakome Čovjeku.

Koju ćete poziciju vi zauzeti? Koju ćete odluku vi donijeti?