Probudio me cvrkut ptica

Imam sreću da oko kuće imam drveća u čijim krošnjama ptice navijaju gnijezda. Ujutro me bude svojom pjesmom, tako da mi svaki dan počinje umilnim zvukovima.

Postoji i druga strana medalje – pojedoše mi jagode, grožđe, šljive, a čak nekada i jabuke prokljuju. Blizu im je, samo slete s drveta i uživaju. Kad prođe sezona voća i povrća, sa zekom podijele njegov obrok i opet su svi siti i zadovoljni. A zbog lijepog buđenja zadovoljan sam i ja, tako da je sve na svom mjestu. Kad ujutro čujem poj ptica, ja ga uvijek razumijem kao veseli razgovor i pomislim kako je život lijep. Onda me taj cvrkut podsjeti na djetinjstvo, na mnoge zvuke iz prirode uz koje sam odrastao. U ušima mi odzvanja kreket žaba koje se nadmeću u tome koja će se glasnije i jasnije oglasiti. Čujem kroz tišinu kako u baru, neposredno nakon kiše, još uvijek padaju kapljice s lišća vrba, s raznih visina, kapljice različitih veličina, i kako proizvode različite zvuke tako ugodne za slušati i tako uspavljujuće. Nikada nisam čuo ljepšu uspavanku niti sam bio u ljepšem i opuštenijem ambijentu koji je navodio na maštanje.

Sjetim se jedva čujnog šuma Save dok teče i blagog zvuka treperenja topolovog lišća iznad obale rijeke. Kao da se povjetarcu nikada nije bilo dosadno igrati s lišćem, okretati ga i prevrtati da se čine kao gusto jato leptirova u najrazigranijem letu. Čujem samo povremeni prodor vesla kroz vodu i njegovo tupo povremeno udaranje o čamac, što remeti opuštajuću tišinu, ali ne narušava sklad, nego ga još naglašava. Odnekud mi dopire u uho i topot krda krava koje ujutro gone na ispašu. Oglašavaju se pijetlovi, a svaki pokušava da baš njegov glas bude onaj koji će probuditi mještane i uvesti ih u novi dan. Iz daleka se oglasi pisak nekog broda koji plovi Savom, a taj zvuk na tren kao nožem raspori tišinu, da bi samo tren nakon časak sve postalo isto, kao da se ništa nije dogodilo.

Dok mi ujutro pjevaju ptice, ja u polusnu osjećam i mirise. Miris pokošene trave mi prosto draži nešto u nosu da se moram počešati. Zanimljivo, sad mi i miris štale nekako godi. I kopriva mi miriše. Osjetim miris behara, miris ružmarina i ljiljana. Miris kukuruza za vrijeme oprašivanja, miris košnica pčela, miris uzorane zemlje koja se puši na jutarnjem suncu…

Tek sad shvatim da današnje povrće ne miriše ni blizu kao ono iz djetinjstva. I time mi je ljepši taj povratak u svijet dragih zvukova i mirisa na koje me jutrom podsjećaju moje ptičice. Hvala im za to, i hvala im što mi ne daju da zaboravim kako je priroda lijepa i važna. Kako nam obogaćuje život. U stvari, ona nam i daje život, i održava nas u životu, i uljepšava ga. Samo da joj i mi uzvratimo istom mjerom…