Nekim ljudima je pjesma bila prekratka da bi u njoj mogli izraziti sav svoj lirski i poetski zanos s temom. Još bi nešto rekli, a ne bi se vezali za formu. Čak im je i slobodni stih bio premalo slobodan pa su pisali, slijedili ritam svog srca, osluškivali bezzvučno, a njima glasno s druge strane. Kasnije su to nazvali pjesmom u prozi.
Događa se da i u pjesmama pronađemo prozu. Ne u svim i ne uvijek. U nekima proze nema, sve je rečeno. U nekima je ima, ali je ne vidimo. Ono što um ne zna, oči ne vide. Ne mogu ni vidjeti kad nema.
Ipak se dogodi da neki stih počne pričati priču, da počnu navirati slike, da možeš karakteriziratii likove, da nekoliko stihova bude dovoljno za roman. Individualiziran do kraja. Svatko od onih koji vide će individualizirati roman, uskladiti ga s nošenim u sebi. S naslijeđem, moralom, uvjerenjima…empatijom.
A priča ide ovako:
On i Ana su bili godinama zajedno, voljeli se. Svi su znali da su njih dvoje par, stvoreni jedno za drugo i očekivali su da će se njih dvoje vjenčati, stvoriti djecu, obitelj. Rekao je Ani da će je oženiti. Ana je pristala i veselila se ostatku života s njim.
Žena nije poput muškarca, kad joj kažeš nešto, ona vjeruje.
Ljubav nije sluga umu. Ona je um stvorila.
Svaka žena je najprije djevojčica koja se igrala s lutkama, češljala im kosu, oblačila ih kao svoju djecu. Muškarac ne mora biti princ koji će je izbaviti iz opasnosti, ali će svejedno uvijek biti njen princ kad ga jednom odabere. Mogao bi joj reći bilo koju laž, onu očitu mušku, i ona bi povjerovala.
A i zašto ne bi? Volio ju je, ona je voljela njega.
Ali On nije imao njenu snagu. Mislio je kako premalo zna o svijetu, kako mora vidjeti, naučiti, kako za nju mora osvojiti svijet i donijeti joj ga, kako mora postati njen pravi princ.
Otišao je u svijet i obećao da će se vratiti. Taj svijet nije bio onaj iz njegove mašte. Nije postao vitez pred čijim mačem su se sklanjali. Nizao je poraze. Snatrio o jednoj jedinoj pobjedi koja će mu omogućiti da se vrati kao pobjednik. Godine su prolazile, mladost curila kroz prste. Lice se izboralo. Više nije znao zašto je otišao. I nije znao čeka li ga Ana još ili se udala za drugoga. Slamao se i nije imao hrabrosti vratiti se. Što bi rekao Ani?
A Ana ga je čekala jer… obećao joj je da će je oženiti! Gledala nekud u daljinu nadajući se da će ga ugledati kako odrješito hoda k njoj, a ona mu trči u zagrljaj… Žena koja voli će prije u smrt, nego li u prijevaru.
Ali on je prevario nju, prevario sebe. Još vremena ima. Možda sve završi dobro…
Čud je lit pasalo
Ja i Ana smo bili skupa
To se znalo
Ja san volija Anu, a Ana mene
Ja san volija piti i naokolo hoditi
Ana je bila prava i doma stala
Ana mi je sebe dala
A ja san Anu ubeća uženiti
I to san pensa učiniti
A oni put je doša kako niki vitar
Ja san bija samo list
ča je vitar ponija čja
Druge žene, drugi ljudi
Sve to niš ne importa
Samo je doša tisti vitar
I me ponija čja
Forši i sad moja mala
Prid vratima stoji
Gleda u daljinu
A nideri ninega ni
Nemam komentara.
Tu sam pjesmu od Gustafa čuo nebrojeno puta ali do sada ju nisam tako doživio. Fakat ima priču. I to kakvu.
A takvih priča je u životu ko u priči. Pjesme o tužnim ljubavima (može i one od Balaševića) priče ispričane u ozbiljnim (Marquez-Ljubav u doba kolere) i sladunjavim romanima. Priče koje smo prisluškivali kao djeca dok su stariji u pola glasa govorili o nesretnim i neuzvraćenim ljubavima.
Ima jedan veliki, ali nažalost malo poznati, pisac Sandor Marai čiji su najbolji romani o nesretnim ljubavima. No, nisu samo o tome, oni govore i o prijateljstvu i mržnji, povjerenju i laži, govore o životu i svemu što bi on mogao biti samo kad bi bili manje sebični i egoistični. Samo kad bi znali zaista bezuvjetno voljeti.
Kada su nas u osnovnoj školi(druge nemam ,osim nekoliko kurseva)tražili da analiziramo neku pjesmu,učili su nas zbog toga što je rečeno puno više nego u njoj piše.U mojoj pjesmi je samo naznačeno što u cijelom remanu koji sam napisao, razrađeno u radnji istog pod nazivom SPOZNAJA.
Da nisam odavde,znao sam odavno.Predak mog gena je iz svemira,gen nemira ,došao iz svemira,stvorio gen ljudski,da živi slavno.(I tako dalje.)
Na ovoj sajtu ima mnogo interesantnih ljudi.
Instrumentalni dio te pjesme je pravo malo skriveno remek djelo. Prvo jednu kraću dionicu odsvira akustična gitara na koju se nadoveže truba. Vrhunski.
https://www.youtube.com/watch?v=MhHpe9CpQsk