Pune ruke sreće

Kad se tata vrati s posla kući, željan odmora od napornog dana, dočeka ga već na vratima njegova nasmiješena kćerkica i poziva da odmah idu u šetnju.

Oni tako svakog dana prošetaju centrom sela i napričaju se kao pravi odrasli ljudi – on o tome kako mu je bilo na poslu, a ona o svojim igrama. Usputno se otvore i druge teme – o neobičnom cvijetu koji je izrastao pored puta, o leptirima koji krivudavo lete oko njih, o psiću i maci koji se zajedno igraju u dvorištu ili o listu koji je upravo pao s drveta. I sve su te teme zanimljive, oni o njima pričaju kao da su od planetarnog značaja, s punom ozbiljnošću koju tako važna pitanja i zaslužuju.

Ali tata i kćerka osim razgovora šetnjom se koriste i za druge važne stvari. Na primjer, oni se pomalo prave važni, jer dok šetaju svi mještani ih zadivljeno gledaju, a poneki čak i glasno hvale. Govore kako je lijepo vidjeti kad se neko tako slaže, kad se tako voli i uživa u međusobnom druženju. Pa kažu kako je djevojčica lijepa i pametna, blago ocu. Od takvih riječi i pogleda punih razumijevanja i ljubavi njih dvoje dobiju novu snagu, poraste im samopouzdanje, a dan im postaje još ljepši.

Posebna ljepota je u činjenici da se, dok šetaju, oni drže za ruke. Mala kćerkina ručica u velikoj tatinoj ruci se osjeća tako sigurno. Iz tatine ruke u kćerkinu se slijevaju neka neobična snaga i sigurnost, a strah postaje nepoznanica. Pa zaboga, ko bi se sad usudio išta loše učiniti toj djevojčici koja ima ovako moćnu zaštitu?! A još kad je tata podigne iznad svoje glave pa je spusti sebi na ramena, pa ga ona opkorači oko vrata i rukama stegne oko čela, to je vrhunac sreće! Ona s visine gleda okolo, jer sad je viša i od tate, i govori mu šta sve vidi što inače ne može vidjeti kad je na zemlji. Mada je ocu teže nositi kćerku nego šetati pored nje, ipak mu se čini da se od ovog „tereta“ odmara, da postaje jači i sposobniji, a da mu njene ruke omotane oko glave izvlače sve brige i probleme, te da postaje odmoran, pun snage i volje za novim aktivnostima. Želio bi samo da šetnja što duže potraje.

Dok naprave uobičajeni krug hoda i vrate se kući, i jedno i drugo se više ne osjećaju kao da su cijeli dan radili ili da im je neko vrijeme bilo dosadno. Veseli su, smiješe se i čavrljaju kao da su, puni energije, tek krenuli u novi dan pun nade.

I tako svaki dan otac i kćerka jedno drugo hrane snagom i srećom, čega su im pune ruke.  Što više sreće prenose jedno drugome, ona se više umnožava i imaju je sve više. Tako će i ostati sve dok je budu ovako nesebično davali.