Radni dan penzionera

Ustanem jutros rano, mada sam penzioner i ne moram raniti. Ali osjetio sam neku potrebu da nešto uradim, da budem od koristi. Pun energije siđoh u dnevnu sobu gdje je supruga, koja radi od kuće, već sjedala za kompjuter s namjerom da počne raditi. Pitam je ima li kakav posao za mene, a ona mi pokaza rukom na tavu: „Eno, ručka se na onoj tavi rasklimala, možeš li je pritegnuti?“ Eh, naravno da mogu! To je sitnica i to mi je čas posla, samo uzeti odvijač i napraviti tri okretaja. Ali dobro, to će mi biti prvi poslić, a onda ću već naći neki ozbiljniji posao jer sam odlučan danas uraditi što više.

Uđem u šupu da donesem odvijač, a na zamrzivaču vidim da stoji otpad od hrane koji sam jučer zaboravio iznijeti u kontejner za zeleni otpad. Odlučim prvo baciti otpad, to je samo par koraka dalje, ali treba prvo otključati vrata. Ključ nešto zapinje i odmah mi dade ideju. Eto posla! Već mjesecima se ključ u ovoj bravi teško okreće, sad ću ja to srediti da sve bude cakum-pakum! Da, prvo ću uraditi bravu, tu je malo više posla jer je treba izvaditi, pregledati, naći gdje zapinje, a tek onda otkloniti kvar i vratiti sve na svoje mjesto. Vratim onaj otpad ponovo na zamrzivač i pođem uzeti alat kako bih krenuo s poslom.

Ali gle čuda, nema alata! Kako, uvijek je tu bio!? Uh, sjetim se – kod prijatelja je koji je na drugom kraju grada! Još davno ga je odnio da se posluži i još ga nije vratio. Odnio je komplet,  cijeli kofer, tako da tu nemem ni odvijača, ne mogu čak zavrnuti ni ručku na tavi. Do sada je prijatelj već otišao na posao, ali njegova majka je uvijek kod kuće, neće biti problema ako se uputim tamo po alat. Ujedno, eto mi prilike da malo vozim bicikl, neću ni voziti auto, jer nedostaje mi fizičke aktivnosti. Spremim se i kažem supruzi da odoh do drugara po alat.

Uzimam bicikl, ali šupa pomalena pa se moram polako izmigoljiti i iznijeti bicikl pazeći da nešto njime ne zakačim. I uspio sam ne zakačiti biciklom, ali laktom udarih u ono smeće koje nisam bacio i ono se rasu po cijeloj šupi. Au! Istjeram bicikl vani, a onda prvo ugrubo pokupim otpad. Kao iz inata, baš onaj najprljaviji dio pao na novi, neveliki tepih koji je supruga kupila i kako ga nije stigla odmah postaviti gdje je zamislila, ostavila ga je ovdje. Treba sad biti junak pa pred nju izaći! Ostavim taj trenutak strave i užasa za povratak, kad donesem alat. A usput ću imati vremena možda i smisliti kakav prihvatljiv argument u svoju obranu. Počistim koliko sam mogao i sad ne oklijevajući odmah bacim otpad u kontejner. Zatim se latim bicikla i napokon krenem.

Vozim bicikl, jutro ugodno, vjetrić zviždi oko ušiju… Ma, baš milina! Razmišljam kako bih mogao češće koristiti bicikl, kad mi jedna noga samo propade i udari o stazu. Odvrnula se pedala. Stanem, pokušam je zavrnuti, ali ne ide. Za to treba neki specijalni ključ. Prešao sam već četiri kilometra, do cilja imam još jedan i razmišljam šta učiniti – vratiti se pješke pa uzeti auto i autom otići po alat, ili otići pješke i taj kilometar? Ipak, idem pješke. Ko zna, možda moj drugar ima baš taj ključ za pedalu pa da ujedno i poravim kvar i vratim se na biciklu? Doguram bicikl do prijateljeve kuće, kad ono – nikoga nema u kući. Kasnije sam čuo da se njegova majka već bila vratila u Bosnu. Tako sam morao pješke nazad i još gurati bicikl pored sebe. Odvikao sam se toliko hodati, morao sam praviti i pauze. Dok sam došao kući bilo je već prošlo deset sati. Gladan sam kao vuk i već umoran.

Prvo sam malo predahnuo, onda nešto pojeo, a onda sam se osmjelio pa, manji od makovog zrna, priznao supruzi kako sam joj uljepšao tepih. Ona mi se obratila biranim riječima koje vam sad neću ponavljati, a ja sam, crven kao paprika, otišao u šupu, s još više volje za rad koja je ojačana i svjesnošću vlastite krivice, da vidim kako nastaviti posao. Bilo je još raznog alata koje-kuda razbacano, pa možda nađem baš ono što mi treba. Ali tad vidim da smeće nisam do kraja očistio, da je ostala još jedna gomilica po kojoj su se već počele pojavljivati muhe. Pođem ga baciti i vidim da mi opet brava zapinje. To me već poče nervirati i ostavih sve drugo po strani te počeh tražiti preostale komade alata za popraviti bravu. Nešto nađem, nešto bi se moglo improvizirati i učini mi se da ću moći krenuti na posao. Prvo sam pošao izvaditi ključ, ali on se nije dao. Okrenem lijevo, pa desno, pa tako nekoliko puta, ali uzalud. Zapnem malo jače, kad – on se odlomi! U ruci mi ostade samo komad okruglog srebrenastog metala veličine jednog eura. Tad shvatim da rezervnog ključa nemam. Komadom žice izbijem preostali dio iz brave i vidim da mi nema druge nego ići napraviti novi ključ. Kako sad nemam bicikla, valja mi ići autom tamo gdje je parkiralište bezobrazno skupo, ali šta je – tu je. Gužva je bila u radionici, morao sam izlaziti i doplaćivati parkiranje, ali posao je ipak urađen kako treba.

Vratim se kući i samo što uđoh, supruga me podsjeti na moje obećanje da ću danas napraviti ručak, a još nisam ništa počeo oko toga. Hm?! Nema mi druge nego prvo odraditi tu obavezu pa ću se onda vratiti na bravu. Ubacim ključ i vidim da radi, istina, i dalje otežano, ali nije ništa gore nego što je bilo. Krenem s pripremom ručka i dok sam sve završio tu je bio i kraj radnog vremena, vrijeme da se jede, a poslije sve to opet pospremi… Smrkavalo se, meni se više nije radilo i tako sam sve ostavio za sutra. „Jesi li popravio onu tavu?“, odjednom supruzi izletje pitanje koje me zateče. Gle, pa to je jedino tražila da uradim, a ja na tavu sasvim zaboravio. „Nisam…“, počeo sam zamuckivati. „Radio sam druge poslove… U stvari, napravio sam više štete nego koristi…“ Supruga me sažaljivo pogleda pa me pokuša ohrabriti: „Ma, kakva šteta, napravio si nam ručak za desetku i to je od tebe sasvim dovoljno! Mnogi penzioneri ne žele ništa uraditi, još se mora oko njih igrati!“

“Eh, onakav junačina, šta je dočekao!”, razmišljam ja pokunjen.