Razlog za nadu

Tijekom 2020. godine čovjek se našao u izvanrednoj situaciji koju nije mogao zamisliti niti u najgorim noćnim morama. Moderan čovjek naučen na potrošačko-konzumeristički komfor doživio je veliki šok. U kratkom roku život mu se preokrenuo naglavačke. Izgubio je uobičajenu životnu kolotečinu i monotoniju i našao se u noćnoj mori kojoj se ne nazire kraj. Cijeli niz događaja možemo okarakterizirati kao jedan oblik patnje koja se odvila (i odvija) se na više razina. Došlo je vrijeme da se zapitamo ima li ona smisla?

Patnja može biti fizička bol ili psihička. Definira se kao „Podnositi muku, bol ili bolest ili u prenesenom značenju imati kakvo negativno svojstvo, osjećati moralnu, duševnu bol.“ Filozofski (ali i biološki), patnja se može svrstati samo u prirodu psihe, dok bol u domenu biologije. Ukoliko na taj način promatramo patnju onda je bol neizbježna, a patnja postaje stvar izbora.

Općenito, pod patnjom se podrazumijeva stanje i osjećaj neugode i nelagode slabijeg ili jačeg intenziteta. To ne znači da patnja mora biti svrstana u negativni kontekst, pogotovo ako shvatimo da zbog patnje možemo postati bogatiji kao ljudska bića, razviti se u boljeg čovjeka, dobiti lekcije za bolju budućnost ili ojačati. Nadalje, svijest o patnji (viđenje šire slike) eliminira podnošenje patnje i zamjenjuje se razumijevanjem. Shvaćanjem suštine patnje postajemo zreliji, mudriji i uviđamo da nam patnja može omogućiti da se razvijemo kao ljudska bića.

Da konkretiziramo. Iz nedavnih događaja možemo uzeti tri primjera: bolest, mjere donesene od strane vlada i potres.

Prvo. Bolest nas uči da je naš put pogrešan, da ne činimo dobro svojem životu, tijelu, umu i duhu. Budući da ne slušamo život, javlja se bolest koja nas upozorava da moramo nešto promijeniti prije smrti. Time bolest postaje putokaz za novi put, dapače, sama bolest jest put (Thorwald Dethlefsen, Ruediger Dahlke). Epigenetika nas uči da više od 95 % bolesti nije genetski uvjetovano, stoga čovjek ima moć i slobodu velikim dijelom utjecati na svoj život. Na žalost, tih 95 % (minimalno) prebacili smo na zdravstveni sustav što je stvorilo medikalizaciju života o kojoj smo već pisali. Ostali mali postotak, koji se na žalost rodi s genetski uvjetovanom bolešću, mora naći svoju svrhu u ovom životu. Slovenac Nick Vujičić o tome kaže: „Мој сіlј је dа vаѕ оhrаbrіm dа рrеbrоdіtе ѕvоје рrоblеmе і tеškоćе, dа bіѕtе mоglі рrоnаćі ѕvој рut dо ѕrеtnоg žіvоtа. Оdrеknіtе ѕе žіvоtа ѕа ѕаmоѕаžаlјеvаnјеm u zаmјеnu zа žіvоt ѕа ѕvrhоm.“ ili „Izazovi postoje da bi ojačali naša uvjerenja, a ne da bi nas pregazili.“ ili kaže: „Život je priča koju sami pišete.“

Drugo. Mjere donesene od strane svjetskih vođa uništile su iluziju onima koji su vjerovali da su njihovi vođe dobronamjerni. Neupitno je da dobar dio njih i ima dobre namjere, ali su upali u domino efekt. No, dio njih ima loše namjere i globalni problem (napuhani) samo je dao priliku da pokažu svoje pravo lice i razbiju iluziju o idiličnom svijetu. Ovaj oblik patnje otvara oči onima koji su spavali i tjera nas na promjenu mišljenja i djelovanja.

Treće. Potres nas uči da gradimo bolje i kvalitetnije. Tjera nas da stvaramo nove izume, građevine i da napredujemo u tehnologiji.

U početku bijaše – patnja

Od prvog trenutka dolaska na svijet čovjek pati. Nitko se ne rađa sa osmijehom na licu. Svaka beba osjeća neugodu i nelagodu dolaska na svijet. S druge strane, smrt za manjinu može biti ugodna, ali ne za većinu koja ju svrstava u negativni kontekst i stavlja uz bok patnji. Ako shvatimo i dobijemo uvide smisla patnje, ona za nas više neće biti negativna pojava. Stoga ćemo na kraju trilogije ovog članka povući paralelu s porođajem, patnjom i koronakrizom u smislenu cjelinu. Dapače, naučene lekcije omogućit će čovjeku da patnja sve manje bude dio našeg života i ulogu učitelja prepusti ljubavi.

U teškim trenucima ljudi su uvijek nastojali pronaći smisao patnje i teških trenutaka. U drevna vremena tražio ih je u višim silama, u moderno vrijeme u umu, danas u biologiji. Sva tri smjera traženja smisla patnje ostala su i danas. Iako se čini oprečnima traženje smisla patnje u višim silama (Bog) ili u biologiji (genima i evoluciji) – navedeni putovi su samo dvije strane istog novčića. Ljudska potraga za redom i smislom, psihološki gledano, je obrambenog karaktera. Ukoliko čovjek ne pronađe smisao, postoji mogućnost psihičkog sloma. Stoga, čovjek je prinuđen u kaosu pronaći red i smisao, jer jedino mu oni daju smisao. Stoga prije nego krenemo razlagati smisao patnje potrebno je istaknuti i oprečnu misao koja glasi:

Smisao patnje ne postoji. Ljudska potreba je da traži i nađe red u kaosu. On je prinuđen da traži red, odnosno smisao jer mu on sam daje smisao života, u suprotnome prijeti mu opasnost od psihičkog sloma i ludila. Potraga za smislom je potraga za redom. Potraga za smislom jest obrambeni mehanizam nastao tijekom evolucije. Kaos je čovjeku neprihvatljiv i on je prinuđen zbog nagona za preživljavanje tražiti red u neredu. Ako ga ne pronađe, prijete mu psihički slom i ludilo. Patnja je prirodna pojava i tražiti njezin viši smisao je besmisleno. Ljudska je potreba da pokuša razumjeti više sile, ali postoji samo prirodna sila (evolucija). Ljudi (pogotovo vjernici) ne mogu objasniti patnju, stoga kao obrambeni mehanizam koriste zadnju slamku spasa i iracionalno tvrde da je patnja smisao života. Iz nje možemo nešto konkretno naučiti, na primjer da nije pametno gurati ruku u vatru, ali viši smisao je samo još jedan način traženja Boga.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, stoga treba prihvatiti različita razmišljanja i pokušati nešto naučiti od njih.

Povijesno gledajući, jedan od najvećih pokušaja davanja odgovora na smisao patnje je religija. Nekima je dala odgovor na pitanje smisla patnje, drugima nije. Unatoč nebrojenim tumačenjima i dalje ostaju neodgovorena pitanja smisla patnje. Ovdje ćemo ponuditi četiri viđenja smisla patnje i globalnih katastrofa. Na čitatelju ostaje da sam potraži odgovore za sebe. Možemo samo jedni drugima ukazati na put, ali TI sam moraš njime kročiti i pronaći njegov smisao. Uzroci patnje mogu biti slučajni i/ili namjerni i njima se nećemo baviti. Činjenica jest da čovjek u pravilu situacijama ne može upravljati. Jedina moć koju čovjek ima jest moć upravljanja samim sobom. Da svatko poradi na sebi, promijenili bismo i svijet. Pesimistična misao jest da se time ništa ne bi učinilo. Legendarna Jane Goodall u knjizi Razlog za nadu o tome kaže:

„Problem je u tome što svi patimo od sindroma samo ja. ´Ja sam samo jedna osoba. Ono što činim, ili ne činim ne može potaknuti promjenu. Zašto bih se onda trebao brinuti?´. Zamislimo kako sve više ljudi u svijetu postaje svjesno razlike između onoga što je dobro i loše za okoliš i društvo, to bi značilo da tisuće, milijuni, milijarde misle isto – to sam samo ja. Pomislimo kako bi bilo kad bismo to gledište mogli obrnuti, što bi značilo da tisuće, milijuni, milijarde ljudi znaju da mogu izazvati promjenu.“

Kao što ćemo vidjeti, ljudi koji su prošli kroz sami pakao (koncentracijski logori) uspjeli su naći smisao patnje i života unatoč smrti koju su gledali svaki dan. Nadalje, vidjet ćemo da patnja može prosvijetliti i produhoviti čovjeka, natjerati ga pronađe snage u sebi za koje nije niti sanjao da ih posjeduje. Na čitatelju ostaje hoće li tragediju koja nam se dogodila u 2020. godini gledati kao katastrofu ili kao priliku i mogućnost da postane mudriji, inteligentniji, bolji i jači čovjek. Situacija iz 2020. godine neće stati nego će se razvijati dalje. Na nama je da izvučemo pouke i postanemo mudriji. Na svakome od nas ostaje da se osvrne na ono što je bio prije epidemije, potresa i drugih problema, a što je postao nakon. Ima li više informacija o životu? Vjeruje li više autoritetima i sustavu? Što je poduzeo u vezi s tim ili što će učiniti? Hoće li postati samostalniji, mudriji, autonomniji? Da bi shvatili smisao patnje, moramo upitati samog sebe: Kakav si bio prije patnje, a kakav si čovjek postao nakon nje? A još važnije pitanje jest: Što sam sada?

Dualitet i jedinstvo: početak smisla

Da bismo lakše prihvatili rad na sebi i razumjeli smisao patnje poželjno je poznavati neke osnove života. Naime, patnju u pravilu automatski svrstavamo u negativni kontekst. Zašto je to tako? Na primjer, oštećenje tkiva jest prijetnja za naš život, stoga je razumno bol svrstati u negativni kontekst. To je dio lekcije koju svatko može razumijeti. No, postoji priča u širem kontekstu koja otvara oči. U ljudskoj je prirodi dijeljenje jedinstva. Ta potreba potječe od prirode materije koja je dualistička i čini da ju tako i doživljavamo (materijalno-dualističkom svjetonazor). Najčešći dualiteti (podjele) su dobro-loše, lijevo-desno, crno-bijelo, muško-žensko ili podjela na tri dijela; crno-bijelo-sivo, dobro-srednje-loše, muškarac-žena-dijete. Korijeni dualističke prirode očituju se i u lingvistici. Na primjer; u hrvatskom jeziku prezent glagola biti glasi jesam (kraći oblik ‘(ja) sam’). Zanijekani oblik glagola biti (dualitet) glasi nisam. Dakle, potvrdni i zanijekani oblik (dualiteti) imaju isti korijen (jedinstvo). Tema korijena dualiteta je široka i ovdje nema prostora za daljnje razlaganje. Navedeno je samo poticaj za daljnja istraživanja. Kada shvatimo da je u našoj prirodi dijeljenje jedinstva, spremni smo da na trenutak prestanemo cijepati jedno i sagledamo jedinstvo s one strane dualiteta. Jedinstvo je pojava koja čini red, a red je smisao koji tražimo. Sada smo spremni krenuti na put.

Dakle, smisao je jednako red i povezanost. Bez reda i povezanosti nema smisla. Stoga ćemo samo u crticama spomenuti red da bi naglasili povezanost smisla i reda. Razumijevanje dualiteta je bitno da bismo shvatili zašto čovjek automatski bol i patnju svrstava u negativni kontekst. Kada dobijemo uvid da nije nužno da patnju svrstamo u područje loših i negativnih pojava otvara nam se prilika da nešto naučimo. Ne zaboravimo da je pravi učenik onaj koji je širokogrudan i spreman proučiti nove informacije, a ne ih olako odbaciti. To je rad na sebi. Kad prestanemo automatski patnji stavljati stigmu ”negativno”, otvara nam se mogućnost da vidimo njezin smisao i nešto naučimo o sebi i životu. To je bitno jer više nismo zarobljeni u klasičnom svjetonazoru dualiteta u kojem je nemoguće vidjeti širu sliku nego odlazimo prema prapočetku gdje leži srce smisla. Tad postajemo učenik i učitelj – spreman da raste i razvija se do nezamislivih razmjera. Kao što je rekao Nick Vujičić: „Izazovi postoje da bi ojačali naša uvjerenja, a ne da bi nas pregazili“  Krećemo!

 „Gnothi seauton“

Natpis u Delfima

Nastavlja se…

Literatura:

1. „Bolest kao put“ Thorwald Dethlefsen, Ruediger Dahlke
2. „Bilogija vjerovanja“ Bruce Lipton
3. „Život bez ograničenja“ Nick Vujičić
4. „Razlog za nadu: Duhovno putovanje“ Jane Goodall