Razorni potresi na Banovini, što kažu eksperti?

Što je s tlom? A obnovom i izgradnjom? Hoće li biti odgovornosti zbog obnove nakon Domovinskog rata?

Potresi na Banovini, njihovo kontinuirano događanje, šteta za sada neprocjenjiva, ljudi izgubljeni i bez još uvijek potpuno organizirane i redovite pomoći, teško nas sve pogađaju, a sam potres trese skoro cijelu Hrvatsku.  To je baš razlog o istome porazgovarati s ekspertima koji mogu zorno pokazati što se to događa na Banovini i što treba učiniti prije bilo kakvog početka obnove ili nove izgradnje.

Stoga sam zamolila prof. Stjepana Streleca i prof. Snježanu Markušić  za njihova mišljenja.

Prof. dr. sc. Stjepan Strelec radi na Geotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao nositelj kolegija Tehnologija bušenja, Geotehnička terenska istraživanja, Geotehnički praktikum I i II, Buka, vibracije i svjetlosno onečišćenje i Primijenjena geofizika. Aktivno je bio uključen na znanstvenim projektima Kompjuterske simulacije miniranja (br. 2-01-154), Istraživanje glina IN SITU primjenom eksploziva, Optimalizacija miniranja za dobivanje željene fragmentacije, Modeliranje konsolidacije tla, i Ispitivanje i modeliranje poboljšanog tla i stijene. Bio je voditelj znanstvenog projekta MZOŠ – “Geofizičko – geotehničko istraživanje odlagališta otpada u svrhu zaštite okoliša te znanstvenog projekta GFV-a “Procjena dinamičkih svojstava tla seizmičkim metodama.

Sudjelovao u radu na nizu znanstvenih i istraživačkih projekata iz oblasti geotehnike, rudarstva i ekologije. Član uredničkog odbora znanstveno časopisa Croatian Geotechnical Journala (1994. – 1999.) i Inženjerstvo okoliša Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 2014. te glavni urednik  od 2015.

Član je više stručnih i znanstvenih društva (Hrvatsko geotehničko društvo, International Society for Soil Mechanics and Geotechnical Engineering, International Society for Rock Mechanics te Društva građevinskih inženjera i tehničara Varaždin.

Kao odgovorni voditelj ili projektant suradnik, autor je ili koautor mnogobrojnih studija seizmičkih efekata miniranja, geofizičkih i geotehničkih stručnih projekta, elaborata te studija utjecaja na okoliš. Autor je ili koautor više znanstvenih i stručnih radova objavljenih kod nas ili u svijetu iz područja rudarstva i geotehnike.

Mentor je više od 50 završnih i diplomskih radova na Geotehničkom fakultetu (2002. – 2016.) i komentor jednog obranjenog doktorskog rada (Građevinski fakultet Zagreb). Na Geotehničkom fakultetu od 2006. – 2009. bio je na funkciji predstojnika Zavoda za geotehniku, od 2009. do 2018. obnašao je dužnosti Prodekana za poslovanje, a od 2020. je na funkciji predstojnika Zavoda za geotehniku.

A.Š.: Poštovani profesore Strelec, molim Vas, recite što utječe na veličinu šteta kod objekata prilikom ovakvih potresa?

Prof. Stjepan Strelec: Na oštećenja nastala na nekoj lokaciji, osim magnitude i udaljenosti od epicentra, utjecati će i efekti lokalnog tla (građa tla, svojstva tla i sl.). Oni značajno utječu na veličinu oštećenja građevina uzrokovana potresima. Različite vrste tla na različite načine provode seizmičke valove i njihov učinak na građevine ovisi o karakteristikama temeljnog tla.

Kako usljed potresa dolazi do oštećenja na građevinama usljed podrhtavanja tla, tako potres svojim djelovanjem utječe na promjenu strukture tla, izazivajući pri tome slom tla, klizišta, odrone, zamućenja podzemnih voda, poplave, amplifikaciju i likvefakciju tla.

Mogućnost pojave amplifikacije i likvefakcije tla predstavljaju jedne od mogućih uzroka pojave šteta na konstrukcijama tijekom potresa.

A.Š.: Spomenuli ste pojavu amplifikacije i likvefakcije tla, možete nama koji se do sada nismo susreli s tim pojmovima iste na što jednostavniji način razjasniti, odnosno recimo što je to amplifikacija potresa?

Prof. Stjepan Strelec: Zbog razlike u impedanciji između mekog površinskog sloja i osnovne stijene dolazi do amplifikacije seizmičke pobude (Ao). Impedancija tla je otpor titranju čestice tla ili stijene i definira se kao umnožak gustoće tla (r) i brzine širenja S-valova (V_s). Iz donje slike (Stanko, Strelec, et al., Inženjerstvo okoliša, 2015) vidljivo je kako se amplifikacija (povećanje amplitude titraja čestice oko ravnotežnog položaja) povećava sa smanjenjem brzine S vala (vidi slika).

Amplifikacija prvenstveno ovisi o:

• dubini zaljeganja, odnosno debljini sedimentnih površinskih naslaga,
• frekvenciji površinskih sedimentnih naslaga i frekvenciji osnovne stijene te o
• krutosti tla površinskih naslaga. Krutost se određuje na neporemećenim uzorcima tla u geotehničkom labaratoriju ili “In situ” ispitivanjima na terenu mjerenjem brzina S-valova nekom od navedenih metoda (SCPTu, SDMT, DPH, MASW, MAM, RS, Down hole).

Na linku: https://www.youtube.com/watch?v=536xSZ_XkSs objašnjen je pojam amplifikacije prilikom potresa na građevinama koja su građena od istog građevinskog materijala, a temeljenja su na različitom tlu

 A.Š.: Kako objašnjavate fenomen nastajanja likvefakcije tla i kako ona utječu na moguće štete prilikom potresa? 

 Prof. Stjepan Strelec: Likvefakcija nastaje tijekom potresa najčešće na pjeskovitom tlu potpuno saturiran vodom. Razlog tome je veća poroznost u odnosu na koherentne materijale (prah, glina) te prilikom potresa može doći do potpunog gubitka posmične čvrstoće i krutosti tla uslijed povećana pornog tlaka vode u zasićenim nekoherentnim materijalima tijekom potresnog dijelovanja.

Čestice tla tada se počinju slobodno kretati u vodi, a samo tlo se ponaša kao viskozni medij. Pri tome dolazi do deformacija temeljnog tla. Deformacije mogu uzrokovati tonjenje objekta, prevrtanje ili diferencijalna slijeganja usljed kojih se onda javljaju veće ili manje pukotine na građevinama. Možemo zaključiti kako je likvefakcija fenomen kod koje se čvrstoća i krutost tla prilikom potresa smanjuje, a povećava se tlak porne vode pretvarajući pritom tlo u viskozni fluid. Iz donje slike vidljivo je kako prilikom likvefakcije dolazi do kompaktiranja pijeska i slijeganja površine tla što uzrokuje pojavu pukotina i znatnija oštećenja na objektima.

Zgodna objašnjenja te pojave dana su na slijedećim linkovima:

A.Š.: Nakon potresa na području Petrinje, Siska i Gline otvaraju se goleme rupe u zemlji pri čemu se dodatno ugrožavaju neke kuće. Mještanima je sjeverno od Petrinje šikljala voda iz zemlje poput gejzira. Nekoliko takvih slučajeva zabilježeno je ovih dana u područjima uz rijeku Kupu i Savu u Sisačko-moslavačkoj županiji, te Palanjku, Galdovu, Topolovcu…?

Prof. Stjepan Strelec: Takve pojave, koje se redovito pojavljuju u slučajevima potresima izazvane likvefakcije tla, predstavljaju zabilježeni dokaz pojave likvefakcije tijekom zagrebačkog potresa iz 1880. godine (J. Torbar, Izvješće o Zagrebačkom potresu, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1882.) Prilikom likvefakcije na površini terena pojavljuju se gejziri vode pomiješani s pijeskom i prahom. Građevine na površini uslijed toga diferencijalno sliježu, naginju se ili prevrću u likvefabilni materijal.

Kako su se na površini pojavili “gejziri vode”,  s pijeskom i prahom (sand boils) nesumnjivo se radi o pojavi likvefakcije. Kako slika govore više od tisuću riječi i postale su naš prevladavajući način izražavanja, primjer likvefakcije izazvane potresom za lakše razumjevanje prikazan je slikom ispod (do erupcije dolazi povećanjem pornog  tlaka koji je izazvan potresom).

Primjer takove erupcije pijeska izazvane potresa prikazan je na slijedećim slikama, slike su snimljena u Sisku 29.12.2020. godine.

Fenomen pojave likvefakcije prema nekim autorima vezan je za potrese magnitude ≥ 6. Potres od 6.0 – 6.9 Richterove magnitude klasificira se kao jaki potres, a može izazvati štete u naseljenim područjima 160 km od epicentra. Godišnje se dogodi oko 120 takovih potresa. Na slici u nastavku prikazana je amplifikacija na slabo konsolidiranim sedimentima i saturiranim prašinasto pjeskovitim materijalima kao i mogućnost pojave likvefakcije tla u tim materijalima.

A.Š.: Koja  istraživanja i ispitivanja i analize su neophodna za utvrđivanje pravog stanja na terenu za tla koja su potencijalno sklona likvefakciji?

Prof. Stjepan Strelec: Trebalo bi provesti detaljna hidrogeološka, seizmološka, geofizička i geotehnička istraživanja. Odraditi što više seizmičkih profila po dubini kako bi odredili brzine poprečnih S valova (v_s). Brzine S valova (v_s) u temeljnom tlu mogu se smatrati najpouzdanijim elementom lokalnih značajki potresnog djelovanja i na osnovu njih se može na jednostavan način utvrditi da li je neka lokacija likvefabilna ili potencijalno likvefabilna, vidi sliku u nastavku. Podatke prema kojima se obavlja procjena potencijala likvefakcije treba pribaviti geotehničkim istražnim radovima. Istraživanja koja se zahtijevaju u tom smislu moraju obuhvatiti istražna bušenja, dinamička (SPT, DPH, DPL…) i statička penetracijskog ispitivanja (CPTu, DMT) s mogućnošću mjerenja pornog tla, te na uzetim poremećenim i neporemećenim uzorcima odrediti granulometrijski sastav tla, indeks plastičnosti, granice tečenja, odnosno Atterbergove granice. Iz granulometrijskog sastava, granice tečenja i indeksa plastičnosi prema donjoj slici također je moguće na jednostavan način odrediti da li je tlo podložno likvefakciji.

Ako je utvrđeno da su tla sklona likvefakciji i ako se smatra da budući učinci mogu utjecati na nosivost ili stabilnost temelja, svakako treba predložiti mjere sanacija i poboljšanja temeljnog tla. Sprječavanje posljedica likvefakcije može se provesti izbjegavanjem gradnje objekata na takovom tlu, zamjenom lošeg tla do potrebne dubine zbijenim šljunčanim materijalom, ugradnjom odgovarajućih pilota radi prijenosa opterećenja u slojeve koji nisu skloni likvefakciji. Kako je zasićenost vodom jedan od glavnih faktora koji utječu na pojavu likvefakcije često se koriste i vertikalni zbijani šljunčani stupnjaci koji omogućavaju brže dreniranje vode i time značajno smanjuju porni tlak.

Sve prikupljene podatke dobivene terenskim, laboratorijskim i IN SITU ispitivanjima unesti u odgovarajuću bazu podataka zajedno s svim prikupljenim hidrogeološkim, seizmološkim, geofizičkim i inženjerskogeološkim podacima ispitivane mikrolokacije. Takva baza bila bi temelj za izradu mikrozonacijske karte potencijala likvefakcije prema stupnju mogućnosti pojave likvefakcije. Na kraju svakako treba zaključiti kako je jedina prava zaštita od potresa protupotresna gradnja.

Za postojeće građevine vidjeti koje građevine je potrebno ojačati tako da podnesu potres određene magnitude i u skladu s time provesti konstrukcijsko poboljšanje, a svakako po potrebi poboljšati temeljno tlo nekim od gornje spomenutih metoda.

Za stručno mišljenje zamolila sam  i profesoricu  dr. sc. Snježanu Markušić  s  Prirodno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Pročelnicu Geofizičkog odsjeka.

Izv. prof. dr. sc. Snježana Markušić radi na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pročelnica je Geofizičkog odsjeka. Aktivno je uključena u sve razine sveučilišne nastave na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, kao nositelj brojnih kolegija. Bila je voditelj 35 ocjenskih radova (završnih, diplomskih i doktorskih) te je dva puta dobitnica nagrade „Brdo“ za najboljeg profesora Geofizičkog odsjeka PMF-a, koju dodjeljuje Studentski zbor PMF-a. Voditeljica je i/ili suradnica na velikom broju međunarodnih i nacionalnih znanstvenih projekata. Boravila je na više studijskih skupova u inozemstvu. Autor je 51 znanstvenog rada, 5 poglavlja u knjigama, 15 kongresnih priopćenja, brojnih popularnih članaka te stručnih radova i studija. Član je Seismological Society of America te Upravnog odbora Hrvatskog povjerenstva za geodeziju i geofiziku (HAZU).

A.Š.: Koja su to sve ispitivanja, a potom analize, neophodni za utvrđivanje pravog stanja na terenu za svaki pojedinačni objekt, građevinu, s obzirom na štete koje su nastale i pojave (kao propadanje terena, ili podizanje terena ili prevelike rupe, pa i izbijanje vode na različitim mjestima i u jednom gradiću)?

Prof. Snježana Markušić: Tektonski potresi su posljedica pomicanja velikih blokova stijena koje grade gornje dijelove Zemljine kore, čime dolazi do njihove međusobne interakcije i nakupljanja elastičke energije u unutrašnjosti Zemlje. Na žalost, strukturno-tektonski sklop u podzemlju nije jednostavno rekonstruirati, pa se tako ne može predvidjeti na koji način će se nakupljena energija osloboditi – da li tijekom jednog jačeg potresa te potom niza slabijih, ili će nekom jačem potresu prethoditi određeni broj slabijih.

Iz karte potresnih područja Republike Hrvatske razvidno je da potresno najugroženija područja obuhvaćaju grad Zagreb te šire riječko i dubrovačko područje. Na određenom seizmičkom području uvijek se može očekivati potres barem one jakosti kakav se već jednom u povijesti dogodio. Međutim, potres je slučajan događaj, pa je jasno zašto je nemoguće istoga predvidjeti. Potresi ne pokazuju nikakvu periodičnost, niti se događaju po nekom pravilu.

Ovisno o dubini žarišta određenog potresa, količini energije oslobođene u žarištu, udaljenosti od žarišta i lokalnim svojstvima  tla na površini,  moguće su manje ili veće štete na površini i na objektima. Za razoran potres, kakav je 29. prosinca 2020. godine pogodio Petrinju i okolicu, magnitude 6.2, Mercalli-Cancani-Siebergova (MCS) ljestvica daje uz makroseizmički intenzitet VIII stupnjeva (kakav je procijenjen kao maksimalni za ovaj potres) sljedeći opis učinaka potresa:  „znatno oštećuje do 25 % zgrada, pojedine se kuće ruše do temelja, a velik ih je broj neprikladan za stanovanje, u tlu nastaju pukotine, a na padinama klizišta“.

Utjecaj lokalnih svojstava tla igra važnu ulogu ako gledamo posljedice potresa.

Makroseizmički intenzitet je skup učinaka/posljedica potresa na površini koji opisuje ponašanje objekata na površini Zemlje za vrijeme trajanja podrhtavanja tla, moguće promjene u krajoliku i čovjekov doživljaj. Učinci koji se opažaju, osim o već navedenim čimbenicima, ovise i o vrsti građevine, odnosno načinu gradnje (drvene, ciglene, betonske zgrade i sl.). Intenzitet potresa trebao bi biti najveći u samom epicentru te s udaljenosti od njega opadati, međutim to nije uvijek tako. Tlo na kojem je neka građevina sagrađena imati će značajnu ulogu u opsegu same štete – mekana, rastresita tla, kao što su riječni ili jezerski sedimenti, posebno u dolinama, mogu pojačati (amplificirati) trešnju i uzrokovati veća oštećenja na većoj udaljenosti, a time i veći intenzitet od  očekivanog na tom mjestu. Također, ljudi koji se nalaze na višim katovima zgrade osjetit će jače trešnju, nego oni u prizemlju, kao i oni u mirovanju, u odnosu na one koji se kreću.

Zbog svega navedenoga nužno bi bilo prije obnove pojedinog objekta, osim utvrđivanja oštećenja istoga, provesti detaljna seizmološka i geofizička istraživanja. Njima se utvrđuje maksimalno očekivana akceleracija u odgovarajućem povratnom periodu, a kao posljedica procijenjenog seizmičkog hazarda koji uključuje što bolju specifikaciju lokalnih svojstava tla na istraživanoj lokaciji. Potonje uključuje definiranje topografskih i morfoloških karakteristika, tipologije i geometrije površinskih naslaga sedimenata, razine (postojanje) podzemnih voda, šupljina i/ili rasjednih zona, te klizišta. Naime, sve navedeno može uzrokovati pojačanje (amplifikaciju) gibanja tla, do koje dolazi zbog konverzije kinetičke energije seizmičkih valova u potencijalnu energiju uslijed njihovog znatnog usporavanja u površinskim slojevima tla, ali i zbog konstruktivne interferencije od površine reflektiranih valova s upadnim valom. Kao posljedica amplifikacije može doći do rezonancije (pojava kada na neki sustav djeluje sila čija je frekvencija jednaka vlastitoj frekvenciji sustava), odnosno poklapanja frekvencije gibanja tla i građevine (u pravilu visoke građevine imaju male frekvencije i obrnuto), što je razorno po samu građevinu te se prilikom protupotresnog projektiranja iste svakako treba izbjeći. Preporuka bi bila da se visoke građevine ne grade na „mekom“ (podložnom amplifikaciji) tlu (ili se to treba kvalitetno uračunati prilikom projektiranja samih temelja), a osobito ne na „mekom“ tlu s prisutnošću vode, jer tada može doći do likvefakcije (u slučaju jačeg potresa). Likvefakcija predstavlja jedan od najdramatičnijih fenomena i uzroka pojave šteta na konstrukcijama tijekom potresa. Glavni faktori koji utječu na pojavu likvefakcije jesu stupanj zbijenosti tla, veličina čestica te stupanj zasićenosti vodom. Pri odgovarajućim uvjetima, stabilna nekoherentna tla (pijesci i šljunci) i prašinasto pjeskovita tla prilikom potresa mogu izgubiti čvrstoću i pretvoriti se u viskoznu tekuću masu, što se naziva likvefakcijom tla. Tom prilikom mogu se na površini pojaviti “gejziri vode”, ili izbijanje pijeska i praha kroz površinske pukotine.

Stoga bi prije obnove ili ojačavanja same građevine ili prilikom gradnje nove (prema protupotresnim standardima), a ovisno o značaju iste, bilo dobro provesti mjerenja frekvencije (građevine i tla), procjenu dubine osnovne stijene i lokalne amplifikacije te numeričko modeliranje seizmičkog odziva lokalnog tla.

A.Š.: Statičari, inženjeri su na terenu, već rade svoj posao, utvrđuju vrste šteta i procjenjuju kolike su po svakom objektu. Mene i dalje zanima kako se u bilo kakav razgovor oko obnove može upuštati, a i u svim razgovorima oko svega, zanemarivati bitna činjenica da je ovaj dio Hrvatske na zaista trusnom području s različitom vrstom tla, te da se to nikako ne smije zanemariti prije bilo kakvih odluka oko obnove, kao i izračuna – od procjene štete do budućih troškova?

Prof. Snježana Markušić: Živimo u seizmički aktivnom području, toga moramo biti svjesni i tako se ponašati. Ne znači da moramo živjeti u strahu, već biti spremni da se potres može dogoditi bilo kada i bilo gdje. Znamo koja su seizmički aktivna područja i gdje se potresi najčešće događaju – kao ilustracija je priložena topografska i tektonska karta Hrvatske s ucrtanim lokacijama epicentara potresa (373. pr. Kr. – 2019.). Veličina kruga i boja su proporcionalni magnitudi. Žute linije predstavljaju najvažnije seizmogene rasjede u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Međutim, razorni potresi osjete se i na udaljenostima većim od 1000 km te mogu nanijeti veliku materijalnu štetu i brojne ozljede stanovništvu na potresom zahvaćenom području. Također, vrlo često se teški predmeti drže na ormarima i visokim policama i uslijed trešnje mogu pasti i nanijeti ozlijede. Isto tako nije dobro odmah istrčati van iz kuće kad se osjeti potres jer su također moguće ozlijede uslijed pada crijepova, cigala, dijelova fasada i sl. „Ako ste vani, ostanite vani; a ako ste u zgradi, ostanite u zgradi. Tijekom potresa najviše se ozljeda događa prilikom pokušaja ljudi da uđu ili izađu iz zgrada. Ako ste u zgradi, sklonite se ispod čvrstog stola ili ispod nadvratnika.“ Preporučam ljudima da detaljno prouče Upute kako se ponašati u slučaju potresa. Česta je i kriva percepcija o potresu – nije potres taj koji ubija, već građevine koji su zastarjele, dotrajale, loše izgrađene te njihovi dijelovi. To su i slučajevi prošlogodišnjih potresa (zagrebačkog iz ožujka i petrinjskog iz prosinca) pokazali. Čak i relativno umjerena potresna trešnja može imati značajne posljedice na ekonomiju i društvo, a na žalost petrinjski potres je pokazao svu nemoć države u ovakvoj situaciji.

Ono što je nužno reći, a to je na neki način i poruka i političarima i čelnicima gradova i županija. Svaki postotak budžeta više koji se uloži u protupotresnu gradnju, a prvenstveno i u prostorno planiranje, je više nego dobro uložen novac. Tu se misli na izbor lokacije gradnje i vrste građevine, provođenje terenskih, geofizičkih i seizmičkih istraživanja, izrade samog projekta te u konačnici same gradnje – štednje nigdje ne smije biti! Jedina zaštita od potresa je protupotresna gradnja. Za starije građevine svakako treba provesti istraživanja i vidjeti koje građevine je potrebno ojačati tako da izdrže potres određene magnitude odnosno očekivane akceleracije te u skladu s time provesti konstrukcijsko ojačavanje postojećih građevina, a čime se naravno povećava njihova otpornost na potrese. Radi se dugotrajnom i vrlo skupom procesu. Svakako treba i unaprijediti sustav za prevenciju i brzu pomoć nakon što se dogodi prirodna katastrofa bez obzira je li to potres, poplava, požar i slično.

Završit ću riječima Andrije Mohorovičića koji je rekao da ljudi brzo zaborave na jak i razoran potres i nastalu štetu i da na žalost tek sljedeći jači potres osvijesti ljude koliko je važno ulaganje u protupotresnu gradnju i sigurnost ljudi. Nadam se da nam se to ovaj puta neće dogoditi!

A ja ću nastaviti, nakon profesorice  Markušić, baš oko uloge meteorologa i seizmologa Andrije Mohorovičića koji je nakon razornog potresa na Pokupskom te 1909. došao do svojih epohalnih otkrića koja su nažalost i mnogi iz struke zanemarili.

Mohorovičić je potrese počeo proučavati nakon snažnog potresa koji je Zagreb pogodio 1880. Početkom 20. stoljeća postavio je u Zagrebu seizmološku postaju, opremljenu najmodernijim seizmografima. Napisao je i rad ‘Djelovanje potresa na zgrade’, u kojem je upozorio na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području.

Proučavajući podatke o više potresa, pridonio je razvoju postupka određivanja epicentra potresa, predložio konstrukciju novog seizmografa za bilježenje horizontalnih gibanja tla.

I ono najvažnije, proučavanjem pokupskog potresa otkrio je diskontinuitet u Zemljinoj kori.

Mohorovičić je tada zaključio da Zemlja nije homogena, da u nekoj dubini postoji ploha kroz koje se valovi rasprostiru različitim brzinama. Zbog manjkavih podataka naš je znanstvenik bio precijenio debljinu kore u tom području, ali osnova ideja je ostala ista.

Dugogodišnjim proučavanjem prikupljenih podataka o pokupskom potresu iz 1909. Mohorovičić je utvrdio da brzina longitudinalnog vala kontinuirano raste s dubinom. Brzina uz površinu zemlje iznosi 5,53 km/s, a u dubini od 54 km na dnu Zemljine kore iznosi 5,68 km/s, gdje na prijelazu u plašt naglo poraste na 7. 75 km/ s. Ta granična ploha zove se Mohorovičićevim diskontinuitetom.

Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su postojanje granične plohe najgornjeg dijela Zemlje i u drugim područjima našeg planeta pa je ta ploha nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho. Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, varira od mjesta do mjesta.

Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 km, ispod dubokih oceana nalazi se na dubini od pet do 10 km, a u prosjeku se nalazi 33 km ispod Zemljine površine. U Hrvatskoj najdublji je ispod Velebita i Dinare, oko 42 km, a najplići ispod južnog Jadrana i istočne Slavonije – 25 kilometra.

Danas kad se Zagreb i dalje trese, a živimo na takvom području da tih jačih ili slabijih “ljuljanja” nije pošteđena cijela naša zemlja, vrijedi pročitati barem skraćenu verziju Mohorovičićevih najdobronamjernijih uputa, složenih u 15 „zlatnih“, temeljnih pravila za gradnju zgrada što sigurnijih od potresa i toga se držati.

1. Na strmini, a osobito na gornjem rubu strmine neka se uopće ne gradi.
2. Pomno ispitati zemljište, ako treba umjetno ga pojačati.
3. Temelji zgrade neka su tako jaki i debeli, da bude pritisak na zemlju po jedinici plohe, po mogućnosti malen.
4. Temelj zgrade neka je po mogućnosti monolit napravljen od betona (…) koji se može ojačati umetanjem jake željezne šipke.
5. Ako je zgrada monolit, (…) onda je time otpornija, čim su joj stijene tanje. Kod proračunavanja debljine osnovnih zidova, pregradni se mogu zanemariti.
6. Radi smanjenja lateralnih deformacija valja graditi krute stupove i krovove čvrsto povezane s nosivim zidovima.
7. Vatrobrani zid mora biti jednako čvrst kao i svi ostali zidovi i jednako čvrsto vezan sa stropovima i krovom.
8. Čim bude u unutrašnjosti zgrade više čvrstih poprečnih zidova, tim će zgrada biti čvršća!
9. Sve svodove valja zamijeniti gredama jer svodovi rastežu, a grede vežu zidove.
10. Smanjiti na minimum sve dijelove zgrade koji ne doprinose čvrstoći (što lakša stubišta i pregradne stijene, izbjegavati teške ukrase).
11. Prigradnje i krila zgrade neka se ili veoma čvrsto vežu s glavnom zgradom, ili neka se grade posebne neovisne zgrade.
12. Svakovrsne izbočine na zgradi, ako ih već mora biti, neka budu vezane s poprečnim zidovima, te po mogućnosti lake i čvrste.
13. Krov neka je lagan, čvrst i čvrsto vezan sa svim zidovima. Ravni se krovovi preporučuju za seizmički jako aktivna područja.
14. Dimnjaci neka su čim lakši i čim čvršći, čvrsto vezani s krovom.
15. Da kod potresa ne pada crijep sa zgrade na ulicu, neka se na rub krova metne rešetka od željeza.

Ove se vrijedne upute mogu naći u knjizi “Kroz koru do plašta – nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”, koju je 2019. objavio HAZU, i to u poglavlju “Mohorovičićev seizmološki opus”, čiji je autor prof. dr. sc. Herak. A uz sve već napisano što se odnosi na Mohorovičićeve savjete za što odgovorniji, savjesniji, temeljitiji i sigurniji pristup gradnji kuća, zgrada i domova, uz posebno upozorenje da pritom ne smije biti nikakve proračunate štednje, valja istaknuti da je Mohorovičić prvotno predložio i pokuse kako bi se testirali materijali od kojih se zgrade i grade, da bi onda iznio i niz praktičnih uputa i o prednostima te nedostacima različitih građevnih materijala. Što je pritom napisao, u već navedenoj knjizi, ali u poglavlju “Kako je diskontinuitet postao Mohorovičićev”, podsjetio je akademik Mirko Orlić, donoseći ovaj izvorni Mohorovičićev citat:

„Djelovanje potresa na elastično tijelo proporcionalno je maksimalnoj akceleraciji potresa i masi tijela, a temeljne jednadžbe za gibanje elastičnog tijela vrijede samo unutar granica elastičnosti. Poradi toga se zahtijeva od valjane građevine, da bude čim lakša, čim čvršća i da joj bude granica elastičnosti čim veća. Drvo odgovara ovim zahtjevima najbolje, jer je odnosno prema težini, najčvršće te ima veoma veliku granicu elastičnosti. Jednako je dobra ocjel, samo što je teža i skuplja. Željezo ima mnogo manju granicu elastičnosti. Beton armiran sa željezom ili još bolje sa ocjeli može se napraviti tako čvrst kako treba, a ima veliku prednost pred svim ostalim građama, da se čitava građevina može izvesti kao jedan komad. Kamen i opeka s običnom žbukom, priređenom s mnogo pijeska, nemaju skoro nikakve elastičnosti, ali sa žbukom od cementa su dovoljno elastični.“
https://www.vecernji.hr/vijesti/ako-je-u-unutrasnjosti-zgrade-vise-cvrstih-poprecnih-zidvoa-zgrada-ce-biti-cvrsca-1392699

Zanimljiva je izjava  profesora  Haluk EYIDOĞAN s Istanbul Technical University  u Istanbulu, objavljena na 24SATA gdje profesor kaže: „…hrvatski potres imao je dva predznaka.“

https://www.24sata.hr/news/turski-seizmolog-vas-hrvatski-potres-imao-je-dva-predznaka-737815

„Nakon potresa u Hrvatskoj ispitao sam karakteristike događaja. Shvatio sam da je potres imao neke ‘predznakove’. To su aktivnosti koje su započele 23. prosinca s magnitudom 1,3  a nastavila se 28. prosinca magnitudama 5,2  i  5 po Rihteru.

Rekao nam je to turski seizmolog Haluk Eyidogan s istanbulskog sveučilišta, koji je za 24sata analizirao potres magnitude 7 po Richteru koji je 30. listopada pogodio Tursku i odnio 117 života, te potres koji je pogodio Hrvatsku 29. prosinca i ugasio sedam života.

– Pojava predšokova, predznakova je vrlo važna sa seizmološkog gledišta. Naravno, potresi se ne mogu predvidjeti kad će biti, ali uz modernu opremu i praćenje ovih pojava može se sustav pripremiti za potencijalnu opasnost. Ako te pojave postanu sve učestalije, može se očekivati potres. To se vidjelo i u našem slučaju, a vjerojatno će i vaši seizmolozi potvrditi istraživanjem isti slučaj – rekao je prof. Eyidogan i objasnio zašto je Izmir stradao u potresu.

– Velike štete u centru Izmira bile su zbog tri čimbenika. To su izmirsko zaljevsko područje koje je smješteno na bazenu koji pojačava potresne valove, neusklađenost s propisima u vezi s potresima, značajan dio zgrada sagrađen je 1990-ih, kad građevinske inspekcije nisu provodile kontrolu  – pojasnio je prof. Eyidogan i naglasio da je rješenje slušanje struke.

Turska vlada je zbog ovog potresa uvela posebne mjere pa se tako od 2021. uvodi Sistem ID za objekte. Tako da će svaki novoizgrađeni objekt morati biti otporan na najveći mogući potres u tom području. „

Ovaj potres u Turskoj donio je i nešto dobro za budućnost.

Europski sud za ljudska prava – nakon  nekvalitetne gradnje u Turskoj, u kojoj su iste te nekvalitetno izgrađene građevine uzrokom velikih šteta ali i velikog broja poginulih u predmetu Ozel i drugi protiv Turske – presudio je u korist svih koji su oštećeni ali i stradalih u takvim građevinama.

Ovo je prilika i za sve iz nekvaliteno izvedene  obnove na Banovini, ali tek nakon što prođu hrvatsko pravosuđe. Većina to nikad neće dočekati, nažalost.

Uz fotografije ovlaštenog sudskog vještaka, Žarka Željka, dipl. ing. građ. stoji i komentar nakon zagrebačkog potresa 22. ožujka 2020. i rastočenih novosagrađenih građevina.  Dobro je navesti slijedeće, za sve, osobito one koji nemaju znanja iz tog područja.

„U procesu građenja postoji više sudionika u gradnji. Jedan od njih je projektant koji izgrađuje projektnu dokumentaciju temeljem koje se treba građevina izvesti, izgraditi.

U procesu građenja, osim izvođača, postoji još i funkcija nadzornog inženjera  koji kontrolira kompletnu gradnju. Je li kriv projektant, izvođač, nadzorni inženjer i onaj koji je potpisao uporabnu dozvolu, vlasnicima je nebitno.

Do odgovornog u slučaju ovih kuća u Jazbini kao i na Bukovcu lako se može doći, od slika na kojima se lijepo  vidi kakav je konstruktivni dio (armatura, a i beton, koji bi vrijedilo testirati na kvalitetu, tzv marku betona), a potom bi valjalo dizati kaznene prijave, jer elemenata kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine i te kako  ima.

Stube su se odlomile na mjestu spajanja horizontalnog podesta i kose ploče na kojoj se nalaze stube. Pregledom fotografije vidi se da postoji neka minimalna armatura, ali sigurno nedovoljna.

U ovom slučaju više je mogućnosti krivnje i odgovornosti: moguće je da je eventualno zakazao statičar (što je vrlo malo vjerovatno), potom da je radi “štednje” ugrađeno nedovoljno armature, manje nego je bilo projektom predviđeno.

A za to su odgovorni glavni rukovodilac radova i glavni nadzorni organ. Na žalost, vrlo je čest slučaj da nadzorni inženjeri nisu prisutni na gradilištu i ne prate radove već samo na završetku potpišu građevinski dnevnik, građevinsku knjigu i izjavu o usklađenosti.”

U praksi ima još i gorih slučajeva. Povežu se izvođač radova i nadzor i umjesto da brinu za sigurnost i kvalitetu oni zajednički “štede” na materijalima, varaju investitora i dijele profit.

Zaprešić nakon 29. 12. 2020. živi je primjer nekvalitetne gradnje.  Zgrade su totalno neupotrebljive.

U Italiji su zbog istih zlodjela nakon potresa u Amatricea i Accumoli kazneno gonjeni projektanti, izvođači radova, nadzorni inženjeri.  Svi su dobili zatvorske kazne, a oštećenima su morali platiti štetu.

A naša hrvatska stvarnost?  A odgovornost? Nadajmo se kako se neće ponoviti obnova nakon Domovinskog rata koja je upravo kod ovog razornog potresa na Banovini pokazala kako se provodila ta obnova.

Fotografija sve govori, armiranobetonskog nosivog stupa – nema.

Odgovornost svih struktura vlasti  u ovoj obnovi  također mora konačno doći na red.

Još u proljeće sam pisala kako je nakon razornog potresa u Zagrebu i okolici  vrijeme Japance konsultirati.  Dovesti njihove stručnjake u Zagreb. Sad i na Banovinu. Iskoristiti njihovo iskustvo i saznati  sve o njihovoj  gradnji na  bazi  od teflona, “gumenim podlogama”, koja omogućava građevini da lagano klizi tijekom potresa. Svi nosivi stupovi ojačani su materijalima izrađenim na bazi ugljika i jako često se ubacuju drvene grede zbog većeg stupnja elastičnosti.

https://gizmodo.com/what-japan-can-teach-us-about-prepping-for-a-major-eart-1729921510

https://www.cnet.com/news/giant-rooftop-pendulums-to-cut-quake-shaking-in-tokyo/

https://www.japan-guide.com/e/e2116.html

Ali naučiti i nešto o njihovoj tehničkoj izvedbi osiguranja objekata kojima prijeti urušavanje kao i o organiziranosti domaćinstava koja moraju – po propisima – imati paket spreman  za preživljavanje u slučaju potresa.  K tome, zakonom je regulirano kako se ništa NE SMIJE ostavljati pored vrata, u stubištu ili hodniku. I namještaj se mora dobro namjestiti kako bi se spriječio njegov eventualni pad, a kućanski aparati se moraju moći u svakom trenutku isključiti iz struje, plina te između njih mora postojati  razmak kako ne bi došlo do požara.

Sigurna sam kako bi bilo daleko jeftinije platiti japanske stručnjake od svih prijedloga osnivanja koordinirajućih tijela, stožera za obnovu i sličnih „komisija“.

Znamo kako to uvijek završi.

Po onoj poznatoj Winstona Churchilla:  Kad ništa ne želite riješiti osnujte komisiju!