Registarske oznake

Koliko znam, sve zemlje na svijetu imaju na automobilima registarske oznake. One su dijelom različite po izgledu i podacima koji se na njima nalaze, ali ipak imaju dosta sličnosti.

Recimo, u Nizozemskoj su nekoliko puta mijenjali boju registarskih tablica (Crne, plave, žute…) i po boji ste unekoliko mogli odrediti starost vozila. Posljednjih dvadesetak godina ne mijenjaju boju, sad su sve žute. Na tablici su slova i brojevi, ali ništa od toga ne označava mjesto gdje je vozilo registrirano, i po tablicama ne možete otkriti iz kog mjesta ono dolazi. Ali po brojevima i slovima možete otkriti približnu starost, jer prave redom kombinacije slova i brojki, recimo LY-32-GD. Kad ih sve potroše, jer imaju mnogo vozila, onda stave, recimo, na prvo mjesto brojeve, a iza slova; pa stave prvo jedno slovo, pa prvo broj, pa tri slova i tako imaju ogroman broj kombinacija. Neka slova se ne koriste, a neka su rezervirana za posebne namjene. Na primjer, ako vidite na početku registarske oznake slovo K, to znači da ono pripada vojsci. Ako počinje s AA, pripada kraljevskim službama, i tako dalje. Inače, ovdje kad dobijete tablice s vozilom koje kupite, one ostaju iste dok to vozilo postoji, bez obzira na promjenu vlasnika ili adrese.

Često putujem, na posao i nazad stotinjak kilometara, povremeno i na duže relacije, i onda se ponekad zabavljam i trošim vrijeme gledajući registarske oznake. One mi odvuku pažnju na neke sasvim neočekivane strane. Evo, danas sam baš, vraćajući se s posla igrao tu igru i vidio nekoliko zanimljivih tablica. Na prvoj je u sredini pisalo KRK, što me posjetilo na otok na kom sam često posljednjih godina. I tako mi to odvuče misli do Jadranskog mora, do toplog ljeta i odmora. Navede me da računam koliko još mjeseci moram raditi da bih to ponovo dočekao.

Prolazi jedan auto s prva dva slova HV. Podsjeti me na jedan doživljaj moga brata s kraja rata u Hrvatskoj devedeset i neke, dok se kraj borbi već nazirao. Putovao je kolima kući u Bosnu, a autoput iza Zagreba je bio još u prekidu. Već je bio oslobođen, ali je bilo još tu i tamo nekih opasnosti. Policija je zaustavljala sva vozila i usmjeravala ih zaobilaznim pravcem, a kad je naišao moj brat, smo su mu pokazali da produži. On je tako i učinio, mada mu nije bilo jasno zašto su samo njega pustili. Kad je došao kući, daleko prije drugih, sestrić mu je objasnio u čemu je stvar. Imao je auto s početnim slovima HV na žutoj tablici, a takve oznake je imala hrvatska vojska, i policajci su mislili da je to vojno vozilo, a njima je prolaz bio dozvoljen.

Pretiče me kombi s oznakom RES u sredini. Taman kao nadimak mog sumještanina Marka Ivanovića, nekada izuzetnog nogometaša koji je igrao u drugoj ligi. Vrhunski tehničar koga se sjećam najviše po detalju kad ispuca loptu u vis iz sve snage, a onda je sačeka na nogu i zaustavi kao da mu se zalijepila za kopačku. Znam da trenutno ima zdravstvenih problema ali da gura dobro i da još uvijek vjerno prati svoju kćerku, već poznatu pjevačicu Kristinu Ivanović, na njenim nastupima.

Jedan auto ima oznaku VRH. Jedan ima GDF, a zapazih da vozač u njemu ima pravu arapsku facu. Pomislih možda da je iz Libije i da je namjerno kupio auto koji ima na tablici skraćeno ime Gadafija. Naravno, mala je mogućnost da je to istina, ali eto, to mi prođe kroz glavu.

I tako, dok pogledam nekoliko karakterističnih oznaka na tablicama i razmislim o njima, već sam kod kuće. Vrijeme brže prođe, a ja se u mislima naputujem svijetom i podružim s raznim ljudima. U nedostatku pametnijeg trošenja vremena, nekada i ovo dobro dođe.