Reketaš Roleks

Bio je prvo niko i ništa, a onda su ga, po onome što je radio, zvali Reketaš.  (Ne, ne, nije u pitanju bio tenis!) Kako je napredovao u poslu, tako je i ime evoluiralo prvo u Rele, onda Reki, a kasnije je dobio sasvim novo, po svom omiljenom satu Roleksu. Razgovarali smo s ovim uvaženim biznismenom.

Novinar: Gospodine Roleks, o Vašim poslovnim uspjesima se već sve zna. Hoćete li nam reći nešto o svojim počecima, kako ste došli na ideju da se bavite ovim poslom i u čemu je tajna Vašeg uspjeha?

Roleks: Eh, početak! Svaki početak je težak i zato da bi čovjek uspio, mora biti uporan, snalažljiv; mora imati znanje, podršku prijatelja, a i malo sreće. Kod mene se sve to poklopilo i eto, tu sam gdje sam. Ali bilo je teško. Bio sam mali, sitna riba. Nisam imao ćaću guzonju, nisam volio školu, a ni ona mene, šta jest – jest! Nisam imao ni pare, ali bio sam zdrav, hrabar, snažan i pametan. Bez pameti nema ništa. I imao sam uvijek svoje ljude, slične sebi, a odane.

Novinar: I kako ste došli na ideju da se bavite baš tim poslom?

Roleks: E, vidite, za to je potrebna pamet o kojoj govorim. I nos, osjećaj za biznis. Treba znati sagledati i razumjeti situaciju u kojoj se čovjek nalazi. Ja sam se okrenuo oko sebe i shvatio da je došlo upravo vrijeme ovakvih kakav sam ja. Hrabrih i pametnih. Moje vrijeme. Vidio sam da moj susjed koji drži kafić ima problem s nekim pijanim gostima. Ponudio sam mu da se ja pozabavim njima, a da mi on to plati. Prvo nije htio ni čuti, a onda sam mu ja svoje drugare, za koje on i ne zna da su moji prijatelji, slao da prave još gori nered. Šteta je bila sve veća i on je napokon pristao da sklopimo posao. Nereda je potom bilo sve manje, a čak neki koji su pravili nered, počeli su sad meni pomagati u pravljenju reda. Naravno, to su bili sve moji ljudi.

Čim smo se tu malo uhodali, već smo sklopili posao u drugom kafiću, a onda u trećem i tako je krenulo. Bili smo sve jači, ali trebalo nam je i više ljudi koje je trebalo platiti. Zato smo nove dogovore ozbiljnije radili, tražili smo više. Ali vlasnici kafića su škrti, ne daju, pa je trebalo upotrebljavati i nove taktike. Nekada smo bili prisiljeni cijeli kafić demolirati da to bude primjer i vlasniku i drugima šta se dešava ako se blagovremeno ne zaštite. Jasno, nikada nismo priznavali da su to uradili naši ljudi. Ne, mi smo od takvih štitili! Ali krvav je to posao bio, znali smo imati belaja i s policijom, neki su završavali u zatvoru.

Novinar: I kako ste to riješili, jer vidim da ste sad ugledan čovjek, da ste s vlastima vrlo bliski i da nemate nikakv ih problema?

Roleks: Opet pamet i instinkt za posao. Shvatio sam da se ne može glavom kroz zid. Opet sam pogledao oko sebe i shvatio kako treba raditi. Mora se biti u okviru zakona. Mora se otvoriti firma. Ne bi valjalo da to bude neka firma sumnjive djelatnosti, ono nešto Sekuriti i slično. Nego neko stručno savjetovanje, nešto miroljubivo, dobronamjerno. Kao, prodaješ pamet. Jest, treba za to i škola, ali to je najmanji problem, to se lako riješi među prijateljima. Fakultet sam završio na brzinu, ali s doktoratom sam ipak sačekao dvije-tri godine, da ne bude sumnjivo. Znate već kakvi su ljudi, zavidni i sve će učiniti da ti napakoste. I tako sam ja počeo savjetovati ne samo kafićima, nego i drugim firmama kako da rade. Poslovni krug se proširio. Nisam ja više išao baviti se fizičkim poslovima, to je ostajalo samo za baš posebno teške situacije. Samo intelektualni rad.

Novinar: Možete li nam navesti kako to izgleda, neki primjer?

Roleks: Mogu navesti bezbroj primjera. Na primjer, kafić mora nabaviti piće. Mi mu savjetujemo od koga će nabaviti. Nararvno, od onoga ko je naš, ko nama uredno plaća. Vlasnik kafića neće – u redu! Ništa ga ne diramo. Dobavljaču izbušimo sve gume na kamionu, onda naspemo šećer u rezervoar, onda pokvarimo kočnice i on na kraju shvati da mu se ne isplati snabdijevati taj kafić. Vlasnik bez pića ne može arditi i onda se dozove pameti. Ili drugi primjer: Imamo, naravno, svoje ljude u vlasti. Šaljemo inspekciju sve dok se vlasnik ne spusti na zemlju. Ako je baš toliko tvrdoglav da ne želi popustiti, tek tada pribjegavamo fizičkim mjerama. A četo se koristimo i mudrušću koja je bezbroj puta isprobana – zavadi pa vladaj. Pomognemo slabijem da postane jači, da svi gosti navale u susjedni kafić i kad glupi vlasnik shvati da propada, onda puzeći dolazi nama. A sve to slično radimo i s drugim firmama.

Novinar: Desi li se nekada ipak da vam neko iz vlasti pokuša pomrsiti konce?

Roleks: Svakako, uvijek se nađe neki pametnjaković koji to pokuša, ali brzo se povuče. To su vam sada sve ljudi od zla oca, od gore metere. Lako im nađemo slabe tačke i ne samo da se moraju povući, nego počnu strahovati od nas i ugađati nam kao svom najdražem. Jedu nam iz ruke. Istina, poslije toga i mi malo omekšamo, čak im ponešto i damo kao znak pažnje za lijepu suradnju, tako da svi budemo zadovoljni. Kako vidite, od jednog kafića, proširili smo se prvo na cijelo naselje, pa na grad i sve oko njega, pa na kotar. Idemo dalje i sve brže.

Novinar: I dokle tako, ima li kraja?

Roleks: Ima li kraja? Ne, kraj ne postoji. Cilj je u beskonačnosti. Kda se osvoji država, ide se na kontinent, a onda cijeli svijet. Ali to je samo kraj na Zemlji. Postoje druge planete, pa galaksije, pa svemir… Nigdje kraja, kraj ne postoji. Svaki kraj je samo početak nečeg drugog…

Novinar: Ah, pa Vi ste pravi folozof! Gdje ste to sve naučili?

Roleks: Život je najbolji učitelj. Samo gledaj oko sebe, i sve će ti se samo kazati. I ne gledaj mnogo na dolje, nego više prema gore, tako se napreduje. Eto, ja gledam kako se ponašaju najjači u svijetu i učim od njih.

Novinar: Od koga, na primjer?

Roleks: Na primjer, pogledajte Ameriku, ona je najjača. Ona formira NATO, kao što sam ja firmu za savjetovanje, sve po zakonu. Te zemlje kupuju njeno oružje i tako ona zarađuje. I te zemlje dobiju ponešto, kao što ja dajem mojim političarima, inspektorima, radnicima, da ljudi imaju neke keristi od toga. NATO se širi. Neke zemlje to ne žele, ali imaju Ameri svoje ljude koji će izbušiti gume na dostavnim vozilima za te zemlje. Koji će im podmetnuti svoje barmene, kuhare, koji će raditi kako ne treba. Nahuškat će druge na njih, i na kraju se zna šta će biti. Ako je neko baš previše tvrdoglav, tek onda dolazi fizički obračun, ali to je stvarno tek posljednja opcija. I vidite da uvijek uspiju. Svi se utrkuju da budu na njihovoj strani, da im ugode. Oni jednostavno ne moraju obavljati nikakve prljave poslove, sve drugi obave za njih, baš kao što je kod mene slučaj. Samo gledam i prepisujem.

Novinar: Svaka Vam čast, gospodine Roleks! Mislim da će našim čitateljima sada biti mnogo jasnije kako ste tako brzu uspjeli toliko postići na poslovnom planu.

Roleks: Ponavljam: samo pamet, upornost i pouzdani ljudi, to je recept.

Novinar: Hvala Vam što ste tajnu svog poslovnog uspjeha podijelili s nama. Nadam se da će Vaš primjer biti inspirativan za mnioge mlade koji su željni uspjeha.

Roleks: Bit će mi drago ako im budem uzor.