Revnosni sumještani

Nekada sumještani baš znaju biti revnosni kada trebaju nekome pomoći. Ostanu , recimo, djeca siročad, a oni svi skoče i naprave im i kuću i sakupe novac za njihov normalan život.

Ima takvih primjera, ali ima i drugačijih. Ima slučajeva u kojima se pobrinu i za ono što ne bismo očekivali, ili na način na koji ne bismo očekivali. Primjer koji ću ispričati je jedan od takvih.

Dva susjeda su se lijepo slagala. Marko je bio vani, vrijedan čovjek, samac, koji je većinu novca koji je imao ulagao u imanje u rodnom selu gdje je dolazio svake godine bar dva puta. Bio je zaljubljenik u knjige. Njegov susjed Luka mu je bio školski drug, oženjen, imao je dvoje vrijedne djece. Bio je nezaposlen, ali imao je komad zemlje i vrijedne ruke koje su umjele svašta uraditi tako da je za svoju obitelj ipak stvorio kako-tako ugodan život. Marko je posebno cijenio to što je Lukina obitelj tako vrijedna i poštena i često im je pomagao, posebno djeci, odličnim učenicima. On se pobrinuo da ih priključi na internet i da im nabavi kompjutor. To je učinio ujedno kad je i sebi instalirao ovu vezu i on je preuzeo obavezu svih troškova. Lukina djeca su ga voljela kao nekoga svoga. Marko ih je uputio u početne tajne korištenja internetskih novotarija i neslućene mogućnosti koje su svaki dan poslije i sami otkrivali.

Kada je sljedeći put došao na odmor, djeca su već dobro ovladala korištenjem kompjutora i divili su se nekim mogućnostima, poput toga da je moguće postaviti kamere i na kompjutoru vidjeti iz kuće šta se radi, na primjer, u dvorištu. Kao u špijunskim filmovima! „Nevjerojatno!“, uskliknuo je Marko. „Ja sam upravo donio jednu kameru da je postavim i priključim na kompjutor! Šta mislite da pitamo vašeg oca da ovu postavimo na vašu kuću i da snima ujedno i vaš i moj ulaz u dvorište, a ja ću idući put donijeti ih još nekoliko pa da ih postavimo na više mjesta, da pokriju sve prilaze našim kućama?“ Djeca su bila oduševljena, a ni školski drug Luka nije imao ništa protiv.

Dok su skupa montirali kameru, naišao je seoski svećenik i zastao da vidi šta se radi. On nije baš volio Marka jer nije dolazio u crkvu pa je kao takav bio loš primjer drugima. Uz to, bio je natprosječno obrazovan što se nekih duhovnih tema tiče i tu svećenik nije mogao izaći s njim na kraj. Posebno ga je pogodilo to što se u jednoj polemici s Markom pred mnoštvom drugih ljudi činilo da je svećenik bio gubitnik. I neki sumještani nisu voljeli Marka jer je, po njihovom bio škrt zato što nije dolazio u seosku birtiju i častio sumještane kao drugi gastarbajteri. „I pravio se, brate, previše pametan; pričao im je o nekim zavjerama, glupostima o starim sjemenjima i herbicidima, kao da oni nisu zemljoradnici i kao da ne znaju ništa!“ Svećenik je navratio i otišao, Marko je sa susjedovom djecom, na njihovo veliko zadovoljstvo, namontirao kameru, a onda su isprobavali kako sve to funkcionira.

Ali već sutradan stiže neka delegacija iz sela kod Luke da vidi kakva se to kamera postavlja i s kojim ciljem. Po njihovom, tu nisu čista posla, jer Marko nešto špijunira, a u to uvlači i Luku. Njega zanima ko prolazi putem, kada i zašto, a moguće je da je i sam Luka špijuniran, samo oni ne znaju kako. Oni su došli kao spasitelji. Onda pitaju Luku kako ga je Marko nagovorio da na njegovu kuću postavi kameru; što je nije postavio na svoju kad već hoće snimati? Plaća li mu za to, i tako dalje. Ali nije ova delegacija bila ekspert samo za tehnička pitanja, nego i za međuljudske odnose. Posavjetovali su Luku da se ipak kloni Marka, jer on je neoženjen, a zalijepio se za Lukinu kuću u kojoj ima i žena, nisu tu čista posla!

I šta mislite kako se završila ova priča? Luka je delegaciju poslao tamo gdje su bili još prije rođenja, potjerao ih iz kuće, a oni su pokazali na kraju i zavidno psihijatrijsko znanje, te mu dijagnosticirali ludilo, a „ludom se ne može pomoći“. Imali su najbolje namjere, ali…