Riječi

„Tako je dosadno, ne znam što bih mogao raditi!?“, vrpoljio se na svom prijestolju poglavica Zečko, najmudrija glava tog zečjeg sela. Već dugo se ništa neobično nije dešavalo pa je poglavica samo bezvoljno sjedio, zijevao, pokatkad prošetao odajama grickajući lijeno mrkvu, ali to sve mu nije pružalo nikakva uzbuđenja.

Razmišljao je – što učiniti da se već jednom nešto desi, jer mu se činilo da nije samo njemu dosadno, nego cijelom selu.

„Sjetio sam se! Ura, sjetio sam se! Konačno sam se sjetio!“, odjednom je počeo vikati. „Glasniče, brzo zovi čitavo selo na okup! I odrasle, i djecu, muške i ženske, sve od reda, stvar je vrlo ozbiljna i hitna!“

„Hitam, evo letim!“, zbunjeno je već u trku zamuckivao glasnik, videći samo da se o nečemu veoma važnom radi kada je mudri poglavica tako uzbuđen.

Uskoro se okupilo čitavo zečje selo. Svi su bili zadihani, oznojeni, a pomalo i preplašeni jer nisu znali što je toliko važno pa ih njihov poglavica na takav način poziva. A i on je izgledao nekako ozbiljno zagonetan pa nisu mogli zaključiti što se iza svega krije.

Kada se svi smjestiše i umiriše, poglavica ozbiljnim glasom poče:

„Cijenjeni moji mještani, već dugo razmišljam kako nam mogu pomoći, život nam učiniti boljim, jer zato ste me izabrali za poglavicu. Je li tako?“

„Tako je, mudri poglavico Zečko!“, odgovarali su svi u glas.

„Da vas obradujem i odmah kažem da sam konačno nešto veoma mudro smislio!“

„Bravo, poglavico, ti si najpametniji!“, sada već s olakšanjem uzviknuše prisutni, a na licima im se pojavi vedar, radoznao izraz.

„Pa, da vam kažem o čemu je riječ! Vi dobro znate da smo mi, zečevi, dobri, a naročito zečevi iz našeg sela.“

„To je istina!“, složiše se svi uglas.

„Ali neke životinje nisu! Sjetite se samo vuka!“

Na pominjanje ove strašne riječi, svi se uznemiriše i počeše osvrtati oko sebe. Mudri poglavica je i očekivao baš takvu reakciju, pa zadovoljan nastavi:

„Vidim da se užasavate i same riječi. A kada kažete riječ zec, nitko se ne plaši. Neki se na nju i ne osvrću, neki se samo podrugljivo nasmiju, a neki, bogme, i obliznu!“

„Uh!“, samo uzdahnuše prisutni.

„E, tome je došao kraj! Od sada ćemo mi vukove zvati zečevima pa ih se neće nitko plašiti, jer tko se još plaši zeca!? Vukovi će puknuti od bijesa kada vide da ih se ne bojimo!“

„Bravo, mudri poglavico!“, osjeti se silno olakšanje i svima se ponovo vrati osmijeh na lice.

„Ali to nije sve! Odlučio sam još i da se mi zovemo vukovima. Tako, umjesto da se mi bojimo vukova, oni će umirati od straha pred nama!“

„Bravo, bravo, poglavico Zečko, za ovo ti svaka čast!“, u erupciji oduševljenja je klicala masa.

„Pardon, ja više nisam poglavica Zečko, nego Vučko!“, odmah ih je ispravio poglavica.

„Vučko, Vučko!“, sve je ječalo od povika, a poglavica je nakon dugo vremena osjetio da je istinski sretan.

Vrijeme je prolazilo i zečevi u tom selu su se lako navikavali na nove riječi. U početku bi netko i pogriješio pa zeca nazvao zecom, a vuka vukom ali ga je po nekoliko glasova istovremeno ispravljalo. Zato za samo nekoliko dana svi u potpunosti prihvatiše nove riječi. To postade već nekako normalno i poglavici poče postajati opet dosadno jer su dani pomalo sličili na one ranije. Zato pozva poglavicu iz susjednog sela da mu dođe u posjet, namjeravajući mu predložiti da i njegovo pleme učini isto sa zamjenom riječi. Već je zamišljao kako mu se zbog njegove mudrosti počinju diviti i u okolnim selima, pa još šire, a na kraju i u čitavom zečjem svijetu.

Za nekoliko dana stiže poruka iz susjednog sela s oznakom „Hitno!“ u kojoj je pisalo: „Ka vašem selu ide desetak vukova!“ Poglavica se obradova, posebno kada je vidio da je telegram hitan jer je mislio da se u selo uputila hitno nestrpljiva delegacija zečeva da čuje njegove mudre misli. Naredi da se selo uljepša i pripremi odgovarajući doček za drage goste.

Još pripreme nisu ni započele kako treba, kad se oko zečjeg sela začu zavijanje vukova. Poglavica se tek tada sjeti da se telegram odnosio na vukove, prave pravcate vukove, i poče vikati, naređujući da se izvrši hitna evakuacija sela jer dolaze vukovi.

„Pa to su naši prijatelji!?“, čudili su se ostali zečevi poglavičinoj panici.

„Ama nisu, ovo su pravi vukovi, oni opasni! Od sada, mi smo opet zečevi, a oni su vukovi!“

Nastade prava pometnja u redovima zečeva, i dok se malo pribraše, vukovi su već upali u selo i uzimali svoj krvavi danak. Zečevi ne imadoše kuda pobjeći, bilo je prekasno – mnogi stradaše zajedno sa svojim mudrim poglavicom.

A riječi? Riječi ostaše onakve kakve su bile i prije ove avanture – vuk je bio vuk, a zec je bio zec.