„Ljudi moji, nisam vjerovao de se čovjek može odjednom preznojiti od samo jednog dječjeg pitanja!“, započinje svoju priču jedan seoski učitelj.
Ali, počnimo priči iz početka. Dakle, taj učitelj je dobio novu generaciju učenika, đaka prvaka, koji su mu, manje-više, bili slični onima iz prethodnih generacija. Ali jedan dječak mu je bio posebno zanimljiv i simpatičan zbog toga što se mnogo više nego ostali zanimao za životinje. I bio je vrijedan, volio je raditi sa odraslim ljudima čak i poslove koji su preteški za njegov uzrast.
Kada je kod učitelja bila svinjokolja, ovaj dječak je pitao može li i on doći pomoći. Učitelj mu je dozvolio, a kad su završili posao čak mu je i kobasicu spremio, kao pravom radniku.
Nakon nekoliko dana učitelj je učenicima u školi pričao ekologiji, o zaštiti čovjekove sredine, i da bi im što bolje dočarao kako ljudi uništavaju i nakaze svoju sredinu, odveo ih je na obalu obližnje rijeke Save da se uvjere koliko su njene obale onečišćene. Na kraju je zaključak bio da svi trebamo bolje čuvati svoju životnu sredinu i da se u rijeke ne treba bacati otpad.
Onda je učitelj pitao svoje učenike je li im sve jasno, jesu li dobro razumjeli i shvatili ono o čemu im je pričao i imaju li oni šta reći ili pitati. Naravno, javio se simpatični dječak pitajući: „A, dobro, ako mi ne trebamo bacati smeće u Savu, zašto ste nam neki dan, kad je bila svinjokolja kod Vas, rekli da onu svinjsku drob bacimo u Savu?“
E, to je bilo to pitanje od kog se učitelj odjednom preznojio. Prvih nekoliko sekundi nije znao šta bi odgovorio, zbunio se i oznojio, a onda mu je sinula spasonosna misao: „To si dobro zapazio, ne treba bacati otpad u Savu, ali ono je bila hrana za ribice pa smo ih tako nahranili“. Uh!
Inače, u mom selu, koje je, kako ste mogli zaključiti, smješteno uz obalu Save, postoji izreka: „Ako si već ubio ćuku, onda ga i u Savu baci!“ Dakle, hoće se reći da neki posao treba uraditi do kraja, a ne polovično. Ali izreka govori mnogo više od same poruke koju navedoh. Govori o tome kako je ljudima sasvim normalno ono što im je smetnja, baciti u rijeku. Jednom je tako neka opasna zarazna bolest napala živad u selu, i svi su samo crknute kokoši bacali u Savu. Voda će odnijeti bolest, a to što će je donijeti nekome drugo, nije naša briga. Što će najlonske kese napraviti ruglo od obala nizvodno, nije naš problem. Pa, zaboga, i oni uzvodno bacaju pa nakaze naš dio obale! I tako nam rijeke postaju smetlište. Tamo se ne bacaju samo sitne stvari niti samo lako razgradive stvari. Tvornice puštaju svoj otrovni otpad. Rafinerije svoj, klaonice svoj… Rijeke su groblja automobila. Rijeke odnose ljudski nemar, prljavštinu i kriju ljudsku sramotu.
Pitamo li se nekada, ako nam već ne smeta to kako naše rijeke izgledaju – kako se one osjećaju zbog naše agresije na njih? Ljute li se što ih, bez obzira na to što nas hrane ribom, osvježavaju ljeti i navodnjavaju nam polja, pomažu u transportu – mi, ipak, zlostavljamo? Naljute li se baš zbog toga pa nas ponekad poplave kako bi nam skrenule pažnju na naše ponašanje? Zašto se tako ponašamo, kad znamo da se prizor plutajućeg smeća, a posebno onoga po obalama i granama drveća uz rijeku, nikome, ama baš nikome ne dopada? Zašto ubijamo naše rijeke i siječemo granu na kojoj sjedimo?
Eh, to je ipak pitanje na koje odgovor iziskuje puno više preznojavanja od onog učiteljevog sa početka ovog teksta.
Polako se navikavam na tekstove Ive Kobaša kao na odlicnu jutarnju kavu. Iskreno me razveseli, istovremeno me odmori, podsjeti na zaboravljene opce ljudske vrijednosti.
Priroda se srećom ne sveti, ona na ljude gleda kao na amebe – ako se unište otvoriće put nekome drugome i idemo dalje. Ali tema ovog (kao i uvek odličnog) članka je OPET egoizam. Toliko je primera ljudske sebičnosti, nedostatka empatije da ne treba daleko ići, dovoljno je oko sebe se okrenuti i videti neki primer. A krivac za to je pogrešna organizacija društva usled nepravilnog vaspitanja nastalog zbog izokrenutih moralnih vrednosti. POJEDINAC SE STAVLJA U CENTAR SVEMIRA umesto da se teži razvoju kolektivnog. Zašto bi se onda pojedinac trudio oko društva na svoju štetu – ako ništa gubi vreme recimo na zakopavanje svinjske iznutrice kada je brže i lakše da je baci u reku (a vreme može korisnije da iskoristi recimo gledajući utakmicu…) Ljudi moji, da li smo svesni da smo se spustili tako nisko da neke životinjske vrste VEĆ imaju bolju socijalnu organizaciju od nas. Ne bukvalno jer… Čitaj više »
Meni se čini da bi moglo biti ‘vako: U davna doba, sve bilo organsko i zdravo. Ljudi bacahu ne samo u rijeke, nego i po zakutcima svojih dvorišta, i promišljahu oni, i sve to imalo je i neku svoju svrhu.. kao onaj drob što je nahranio ribe.
E, a onda su odjedared došla moderna vremena. Ljudi su naglo odsjećeni od Prirode i Duha (nekako paralelno sa masovnim školovanjem, i masovnim medijima..hm) i zbog nekog glupog razloga su nastavili bacati otpad po zakutcima dvorišta,, nisu ni stigli primijetiti da se plastika, staklo, i ostale blagodati.. ne raspadaju i ne koriste kao đubar kao nekadašnji otpad.. a već su morali na posao, crkvu. školu, disko…
Nema opravdanja, ali eto.. mali pokušajčić sa moje strane.. Iskoristimo škole i medije (ako već ne možemo sustav nagrada i kazni) za našu dobrobit!
Kad Zaratustra dođe u obližnji grad, što leži uz šume, nađe tu mnogo skupljena svijeta na trgu: jer je bilo objavljeno da će se vidjeti plesač na užetu. I Zaratustra progovori ovako puku: “Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba biti prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali? Sva su bića stvorila nešto iznad sebe: a želite li vi biti oseka ove velike plime i radije se vratiti životinji nego prevladati čovjeka! Što je majmun za čovjeka? Podsmijeh ili bolan stid. I upravo to treba da bude čovjek za nadčovjeka: podsmijeh ili bolan stid. Prešli ste put od crva do čovjeka, a mnogo je toga u vama još crv. Bili ste jednom majmuni, i još je sada čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna. A onaj koji je od vas najmudriji tek je puko dvojstvo i mješavina biljke i sablasti. A zar vas ja pozivam da budete… Čitaj više »
Ivan Kobaš – raskrinkavanje ljudskog licemjerja i psihologija u sridu ! Samo napred !