Šah u popularnoj kulturi

19. veljače 2017. će zauvijek ostati zapamćen u šahovskoj povijesti kao datum kada se šah na velika vrata vratio u popularnu kulturu.

Toga dana je službeno emitirana petnaesta epizoda dvadeset i osme sezone (Zar već?!?) planetarno poznate serije Simpsoni, pod nazivnom „Nitkov i šešir“. Epizoda koja je, osim po standardnoj bratsko-sestrinskoj ljubavi između Barta i Lise Simpson, postala poznata po Homeru u ulozi „šahovskog sveznalice“ i gostovanju svjetskog šahovskog prvaka Magnusa Carlsena.

Reakcija šahovske javnosti je bila očekivana. S obzirom na to da je šah često podcijenjen i rijetko prisutan u medijima, svi su bili oduševljeni što je bar na trenutak dobio pozornost koju zaslužuje.

Međutim, iako je vodeća uloga šaha u epizodi Simpsona definitivno jedna od najznačajnijih, definitivno nije i jedina pojava šaha u popularnoj kulturi. U zadnjih sto godina postoji velika količina šahovskih referenci u knjigama, filmovima, glazbenim videima i politički nekorektnim internetskim stripovima.

Iz toga razloga smo odlučili napraviti pregled najvažnijih pojava šaha u popularnoj kulturi. Nadamo se da ćete uživati!

Upozorenje: U okviru članka spominjemo važne dijelove radnje različitih filmova/knjiga/stripova.

Harry Potter i kamen mudraca

Ako ste rođeni u devedesetima, pripremite se na nalet nostalgije za početak. Jer je vrlo vjerojatno serija knjiga o Dječaku-koji-je-živio obilježila vaše djetinjstvo i učinila ga sretnim. Ukoliko ga niste proveli spaljujući te knjige zajedno sa knjigama Stephena Kinga i AC/DC albumima.

U tom slučaju čisto sumnjam da ste ikada bili sretni.

U svakom slučaju, jedna od najznačajnijih pojava šaha u popularnoj kulturi se dogodila već u prvoj knjizi serijala, Harry Potter i kamen mudraca. Kada ne spašavaju svijet, ne uče čarolije ili imaju problema s emocijama kao i svi tipični tinejdžeri, glavni heroji vole igrati tzv. čarobnjački šah u svoje slobodno vrijeme.

Pravila čarobnjačkog šaha su jednaka pravilima običnog šaha. Jedina je razlika u tome što figure pričaju s igračima za vrijeme partije i da „jedu“ jedne druge na prilično krvav i brutalan način.

Čarobnjački šah je izrazito važan u prvoj knjizi. Osim što napokon čini Ronalda Wesleya dobrim u nečemu, pobjeda u partiji čarobnjačkog šaha na divovskoj ploči profesorice Mcgonagall je jedan od zadataka u labirintu koji vodi do kamena mudraca.

Tri glavna lika moraju zaigrati umjesto tri figure. Ron Wesley herojski vuče poteze i na kraju žrtvuje samoga sebe kako bi omogućio Harryju da matira protivničkog kralja.

Filmska adaptacija šahovskog dijela je posebno zanimljiva. Producenti su unajmili međunarodnog majstora Jeremya Silmana i zatražili da izmisli zanimljivu poziciju za potrebe snimanja:

Tužno je spomenuti da na odjavnoj špici filma Silman nigdje nije bio spomenut, što dosta govori o hijerarhiji i položaju šaha.

Sedmi pečat

Za drugu poznatu šahovsku scenu, moramo se vratiti skroz u 1957. Te je godine poznati švedski redatelj Ingmar Bergmann snimio svoj vjerojatno najpoznatiji film – Sedmi Pečat.

Film prati priču Antoniusa Blocka, viteza koji se vraća iz Križarskih ratova. Po povratku shvaća da je njegova domovine razorena gladi i bolestima. Da stvar bude gore, Smrt – u obliku visokog mračnog čovjeka – je osobno došla i njega odvesti na onaj svijet.

U bezizlaznoj sitacuiji – Block poduzima jedini logičan potez – izaziva Smrt na partiju šaha o ishodu koje ovisi njegov život.

Doduše, šahovski aspekt filma je ponešto kontroverzan. Citirat ću ovdje riječi šahovskog suca Stewarta Reubena:
„Filmski redatelji često rade stvari krivo. Problem je što šahovska partija ne teče. Čovjek bi očekivao da se, kako partije odmiče, broj figura smanjuje. Ono što nikad ne bi očekivali je povećanje broja figura, čak i ako se tijekom cijele partije izmjenjuju.“

Bez obzira na nekonzistentnosti, možda je bolje ne cjepidlačiti nego jednostavno uživati u filmu kakav god da je.

Dylan Dog: Partija sa smrti

Šahovska partija protiv smrti je također centralni motiv jednog od stripova o Dylanu Dogu, poznatom lovcu na noćne more. Strip je inače dio talijanske kulture i relativno je popularan u Europi. Većina izdanja je prevedena i na hrvatski jezik.

Strip broj 66, pod nazivom Partija sa smrti, počinje u trenutku u kojem glavni lik, Harvey Burton, umre. Prije nego konačno … nastavi dalje.. on izazove Smrt na šahovsku partiju.

Međutim, ulozi su puno veći nego u Sedmom pečatu. Kada god Smrt pojede neku od Burtonovih figura, on mora izabrati neku osobu iz svojeg života, koju potom Smrt „pojede“ i u stvarnom svijetu.

Međutim, vrlo brzo se ustanovi da je Burton osoba puna mržnje. On pokuša prevariti Smrt time što odabire bliske ljude kojima zapravo želi sve najgore. Od žene koja ga vara nadalje. Cijela poanta izazova je osvetiti im se time što će poslati Smrt da i njih ubije.

Naravno, nije lagano prevariti Smrt. Kad se otkrije Burtonov plan, Smrt ga jednostavno odluči vratiti natrag u život. Međutim, spletom okolnosti, Dylan Dog sazna što se događa jer je jedna od potencijalnih žrtava žena s kojom se spetljao. On otkrije bolnicu u kojoj se Burton nalazi i iskopča ga s aparata prije nego se on u potpunosti vrati u život.

Na kraju svega se Burton nađe na međi između života i smrti.

Prilično morbidno, zar ne? Tko bi rekao da su izumitelji nečega tako prekrasnog poput pizze i špageta sposobno izumiti nešto tako uznemirujuće poput Dylan Dog stripova.

2001: Odiseja u svemiru

Još jedna poznata šahovska sena iz filma Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u Svemiru je ujedno i prva partija čovjeka protiv šahovskog računala u povijesti (ako zanemarimo šahovsku mašinu „The Turk“ iz 18. stoljeća, koja je zapravo bila prevara jer se u njoj sakrio čovjek koji je vukao poteze).

U filmu, jedan od astronauta, dr. Frank Poole, igra prijateljsku partiju protiv superračunala Hal 9000.
Zanimljivo je napomenuti da se u knjizi po kojoj je film snimljen šahovska partija nigdje ne spominje. Arthur Clarke jedino navodi da astronauti redovito igraju šah (i ostale igre) protiv računala i da je Hal programiran da pobjedi u „samo“ 50% partija.

Sama partija između astronauta i računala je jako zanimljiva, jer je bazirana na poziciji i stvarne partije između manje poznatih majstora Roesch-a i Schlage-a s početka 20-tog stoljeća.

Zvjezdane staze

Nedavno sam upitao blisku žensku… poznanicu… da li gleda Igru Prijestolja.
Njezin odgovor je bio nešto poput:
„Nije li to ono što gledaju oni… čudni ljudi?“
Nisam ni pokušao nastaviti sa Zvjezdanim Stazama nakon toga. Ali s obzirom na to da sam krenuo u SF smjeru u prethodnom dijelu članka, nema razloga da ne nastavimo i dalje u tom tonu sada.

Pravi fanovi Zvjezdanih Staza su naučili puno toga kroz godine:

• Zvjezdane staze su popravile njihove lingvističke sposobnosti jer su ih natjerale da nauče Klingonski Jezik (Institut za klingonski jezik zbilja postoji)
• Zvjezdane staze su ih naučile napredniju verziju Kamen-Škare-Papira koja uključuje guštere i Spocka
• Zvjezdane staze su ih uvele u napredniju verziju šaha – tzv. 3D šah

Ako želite naučiti pravila 3D šaha, nije to tako jednostavno. Nisam uspio pronaći izvor koji je 100% pouzdan. Većina literature se fokusira na proces izrade 3D ploče. Knjiga povijesti Zvjezdanih Staza – Tehnički Priručnik Zvjezdane Flote opisuje izradu ploče u detalje, ali ne govori ništa o samim pravilima šaha.

Moram vas razočarati, ali bez toga najvjerojatnije nećete dobiti ulogu u novoj sezoni Teorije velikog praska i priliku da pobijedite majstora 3D šaha, dr. Sheldona Coopera.

James Bond: Iz Rusije s ljubavlju

Iako sam gledao svaki nastavak Jamesa Bonda koji postoji, nemalo sam se iznenadio kad sam saznao da se šahovska scena pojavljuje već u drugom filmu. Nekako sam zaboravio da je glavni zločinac, Kronsteen, vođa organizacije SPECTRE, šahovski velemajstor.

U uvodnoj sceni u filmu, Kronsteen, koji je također poznat i kao „broj 5“, pobjeđuje kanadskog velemajstora McAdamsa pomoću briljantne kombinacije u ključnoj partiji njihovog meča, pri rezultatu 11.5 – 11.5:

Partija je bazirana na stvarnom, i to veoma slavnom, okršaju. Redatelji filma su kopirali partiju između Borisa Spasskog i Davida Bronsteina s prvenstva USSR-a 1960.

Bronsteinov komentar je zanimljiv:
Ne znam koji vrag me opsjeo da igram 1…e5. Potpuno sam zaboravio da Spassky, isto kao i Spielmann u prošlosti, uživa igrati kraljev gambit.

Žrtva pješaka

Odmaknimo se na trenutak iz svijeta fikcije. Sljedeća tri primjera će biti primjeri iz stvarnoga života.
Počnimo za početak s filmom koji je uzburkao svjetske šahovske krugova možda čak i više nego prethodno spomenuta epizoda Simpsona. Govorim o filmu koji je omogućio Tobey McGuireovoj „Ja-sam-na-rubu-suza“ ekspresiji lica da dobije neki kredibilitet.

Biografskom filmu o Robertu Jamesu Fischeru – Žrtva pješaka.

Film prati život i partije Bobbyja Fischera, zaključno s tzv. „Mečem stoljeća“ odnosno meču za prvaka svijeta protiv sovjetskog velemajstora Borisa Spasskog. Naravno, s obzirom na to da se meč dogodio na vrhuncu Hladnog rata, film pozornost posvećuje i tom aspektu. Npr., scena u kojoj Nixon prati partiju preko televizijskog prijenosa je dosta dramatična.

Filmska ekipa je pristupila jako profesionalno i ozbiljno snimanju filma.

Prije snimanja, glavni scenarist Steven Knight je pročitao puno knjiga o Bobbyju Fischeru i „Meču stoljeća“ i razgovarao s puno ljudi koji su ga poznavali:

„Jako koristan materijal su bile arhivske snimke njegovih intervjua. Bobby je čudno pričao i kretao se. Kada biste ga primijetili na ulici, mislili biste da se ne radi o običnoj osobi. Možda bi završio kao još jedan beskućnik, ali je bio toliko dobar u šahu da ga je to spasilo. Ali, s druge strane, i proklelo.“

Iako je važnost „Meča stoljeća“ poznata svakom šahistu, film je dosta učinio za promociju šaha izvan šahovskih krugova.

Potraga za Bobbyjem Fischerom

Još jedna pojava šaha u popularnoj kulturi je ponovo vezana s Bobbyjem Fischerom. I još jednom je riječ o filmskoj adaptaciji autobiografske novele Freda Waitzkina.

U Potrazi za Bobbyjem Fischerom pratimo mladog šahovskog talenta, Josha Waitzkina, na putu prema šahovskom majstorstvu. Film je vrlo emotivan jer je jedan od glavnih motiva sedmogodišnje dijete koje je rastrgano između igranja šaha za zabavu i igranja šaha profesionalno.

Sljedeća scena je dosta dobar primjer:
Bruce Pandolfini: Njegove šahovske ideje su poput dijelova njegovog tijela od kojih ne želi odustati. Primjerice, ne može izdržati, a da ne igra damom u ranoj fazi partije. Zašto ne bi? Dobio je puno partija na Washington Squareu tako, što najednom ne valja?
Fred: Probaj ga natjerati da opere zube.
Bruce Pandolfini: Ono što ga ja učim i ono što on uči su dvije različite stvari. Kvartovski igrači se fokusiraju na taktike, ne na poziciju. Oslanjaju se na divlje, nepredvidive poteze kako bi prestrašili protivnike. To je super u partijama na dvije minute za novac, ali to će koštati Josha u pravim partijama.
Fred: Barem uči neke nove riječi.
Bruce Pandolfini: Pitao sam se biste li ga mogli odvratiti od igranja na takvim mjestima.
Fred: Nema problema.
Bonnie: Ne! To bi ga ubilo! Previše to voli!

Osim dječakovih muka, film također prati muke njegovog oca Freda, koji je rastrgan između želje da ostvari sinov potencijal i da mu omogući normalno djetinjstvu.
U filmu se također prikazuje turnir koji je baziran na Waitzkinovom školskom prvenstvu Amerike iz 1986, u kojem je remizirao partiju protiv Jeffa Sarwera (lik u filmu je Jonathan Poe), i podijelio titulu. Za potrebe filma, Završna partija:

Zanimljivo je napomenuti da je Waitzkin postao juniorski prvak Amerike 1993 i 1994 godine. Danas je vjerojatno najpoznatiji međunarodni majstor na svijetu.

Također, zanimljivo je napomenuti da je Bobby Fischer bio izrazito kritičan prema filmu i da ga je nazvao „Židovskom zavjerom“ čiji je jedini cilj blatiti njegovo ime i zaraditi novac.
Što govori dosta o Fischerovim ekstremističkim stavovima i njegovom karakteru.

Lužinova obrana

Osim što je bio pervertit koji je pisao o seksualnim aspiracijama prema mladim djevojčicama u Loliti i bratsko-sestrinskoj ljubavi u Adi, Vladimir Nabokov je također bio i veliki zaljubljenik u šah (zli jezici bi rekli da te dvije stvari idu jedna s drugom).

Njegov treći roman Obrana i njegova filmska adaptacija Lužinova obrana prate velemajstora sa psihičkim poteškoćama, Lužina, tijekom svjetskog turnira u Italiji. Prije turnira, Lužin upoznaje mladu damu Nataliju Katkovu i zaljubljuje se u nju.

Da je riječ o Disneyevom crtiću, Lužin bi vjerojatno osvojio turnir, oženio Nataliju i vjerojatno ubio neku neman usput. Međutim, radnja je puno tragičnija (ipak se radi o Nabokovu). Kako turnir napreduje, Lužinove psihičke poteškoće se povećavaju. Sve kulminira u zadnjem kolu u kojem Lužin igra protiv svojeg najljućeg rivala, talijanskog velemajstora Salvatorea Turatija.

Nakon što je partija pauzirana, Lužin završi u bolnici, zaruči Nataliju, izađe iz bolnice i počini samoubojstvo na dan vjenčanja. Nakon toga, njegova nesuđena nevjesta dođe na turnir i završi partiju protiv Turatija pomoću Lužinove analize. Završna kombinacija je prekrasna:

Super, sad sam počeo plakati!

Dvanaest stolica

Ako vas je Nabokov deprimirao, vrijeme je da se razveselite. Jer satirički genij ruskih pisaca Ilije Iljfa i Evgenija Petrova garantirano donosi osmijeh na svačije lice.

Iljf i Petrov su izmislili jednog od najpoznatijih likova ruskog modernizma – poznatog majstora prevara Ostapa Bendera.

U dvije epohalne novele, Dvanaest stolica i Zlatno tele, Bender putuje kroz Rusiju, sanja o putovanju u Rio de Janeiro i smišlja različite načine da zaobiđe zakon i oduzme ljudima njihov teško stečeni novac.

Za potrebe članka, fokusirat ćemo se na novelu Dvanaest stolica, u kojoj Ostap Bender udružuje snage s Ippolitom Matvejevičem Vorobjaninovom.

Na samrtnoj postelji, Vorobjaninova punica priznaje da je sakrila obiteljske dragulje u jednu od dvanaest stolica koje su stajale u dnevnoj sobi u obiteljskoj kući njezinih roditelja. Naravno, tijekom revolucije, komunisti su ih nacionalizirali i otada im se gubi svaki tag.

U epskom nizu avantura, Bender i Vorobjaninov traže stolice preko cijele Rusije. U jednom trenutku zapnu u malom ruskom gradu bez novaca i hrane i Bender odluči poduzeti nešto da riješi taj problem.

Bender pronađe lokalni šahovski klub i predstavi se kao šahovski velemajstor. Stanovnicima počne pričati razno razne bajke i obeća im organizaciju svjetskog turnira na kojem bi igrali poznati svjetski igrači poput Laskera, Capablance i sl. Kad zadobije njihovo povjerenje, on također organizira i šahovsku lekciju koja uključuje simultanku.
Naravno, za sve troškove Bender zahtijeva i „simboličnu naknadu“. Cijeli grad jedva dočeka da vidi vrhunskog šahovskog majstora u akciji.

Ne treba ni govoriti da sve završi tako da Bender pokuša varati na sve moguće načine (čak u jednom trenutku i krade figure), izgubi sve partije i na kraju pobjegne od bijesne gomile sa svim novcima.
Dosta je ironično što se Bendera često zove poduzetnikom u post-sovjetskoj eri.

empireonline.com