Samo kokoš fali

Već neko vrijeme, zahvaljujući gradnji sinove kuće, i ja se u slobodno vrijeme bavim građevinskim radovima, onako kako umijem.

Jučer smo supruga, sin i ja izlili temeljnu ploču za dvorišnu zgradu. Prije toga je trebalo sve pripremiti – iskopati temelje ušalovati, pripremiti armaturu, nabaviti šljunak, pijesak, cement, miješalicu i ostale potrepštine za ovaj posao. Naravno, po običaju iz Bosne, u temelje i ploču smo „sahranili“ komade starog betona koji nam je smetao, komade cigle i pločica koji su nam bili višak kao i željezne šipke i cijevi koje su nam također bile smetnja. Za šalovanje smo koristili staru dasku, a čak smo upotrebljavali i stare čavle i žicu.

Kad smo jučer završili posao, sin reče: „E, sad nam još samo kokoš fali!“ Nisam razumio na što aludira, začuđeno sam ga pogledao i upitao: „Kakva kokoš, o čemu pričaš?“ „Pa, znaš, radili smo sve kao  Bosni, na onaj način, bez firme i majstora, bacajući otpad u temelje i nedostaje nam samo još da po svježem betonu prohoda kokoš i ostavi svoj troprsti trag“. Ah, kakvo zapažanje! Zaista je bilo tako, skoro uvijek je kod nas kokoš morala ostaviti svoj pečat na betonu, ali me iznenadilo što je on zapazio taj detalj, jer bio je još osnovnoškolac kad je otišao iz zavičaja.

Onda sam se i ja sjetio mnogih detalja s naših gradilišta iz vremena dok sam i ja tamo boravio i pomagao u građevinskim radovima susjedima, prijateljima i rodbini, kako je to bio red. Moj je posao bio uglavnom vezan za miješalicu ili za radove koji su iziskivali više snage nego pameti. Ali bilo gdje da se radi u tom lancu, mogli su se vidjeti neki karakteristični detalji. Recimo, majstori su uvijek pili pivo, a za otvaranje boca su obično koristili „priručna sredstva“ poput mistrije, kliješta ili upaljača. Neki su jednu bocu otvarali pomoću druge, a često su neki mladići otvarali boce zubima i time pokazivali kako imaju jake i zdrave zube. Nije se jednom desilo da tako, umjesto da otvori bocu, neko otvori usta jer otkine dio zuba i napravi na nizu zubi rupu.

Piva je uglavnom bilo u izobilju, pili su nekada i oni koji tome nisu bili skloni, a ako bi nekada domaćin škrtario s pivom, takvoga bi dugo ogovarali. U mom selu je jedan domaćin tako pitao majstore žele li pivo, „ili bi možda radije vode, ali ‘ladne“. Njima je bilo neugodno na takvu ponudu odgovoriti da bi željeli pivo, uzeli su vodu, ali je priča o tom događaju ostala živa i do danas.

Prepričavala se i jedna priča s gradilišta za koju se nikada nije utvrdilo je li istinita ili je tek puki vic. Navodno, došao je čovjek u hitnu sa slomljenom rukom, a doktor ga je pitao kako se nesreća dogodila. Ovaj je rekao da je radio na miješalici u papučama, a u jednu papuču mu je upao kamenčić. On se jednom rukom naslonio na miješalicu, podigao nogu i tresao je tako da kamenčić ispadne iz papuče, a njegov kolega je mislio da ga trese struja i udario ga je lopatom po ruci da ga odvoji od miješalice, odnosno da prekine strujno kolo.

I, da – majstori su uvijek imali dobru hranu, a najčešće je za ručak bila pečena kokoš. E, sad, je li to bila baš ona koja je prethodno ostavila svoj potpis na nekoj betonskoj ploči ili temelju, to mi nije poznato.