Samo majka može biti – majka

© Fotografija: Mišo Bratanović – Tokaja / Brčko

Mada imamo dvoje djece, moja supruga nekada ima običaj reći: “Imam troje djece.” A zna se za koga još u kući smatra da je dijete, to treće.

To mi je prvo palo na um kad sam vidio fotografiju koja ilustrira ovaj tekst, na kojoj se vidi kako se uz mačiće privukao i mačor da i on ugrabi malo mlijeka i da i on malo bude dijete, da pobjegne u majčinu sigurnost, pod njen kišobran koji štiti od svih nedaća.

A mačka je majka. Njoj su uvijek na prvom mjestu njena djeca. Ona će dozvoliti i mačku da podjetinji, samo da ne bi, tjerajući ga, ometala svoje mačiće u uživanju. Nema te sile koja bi je natjerala pokvariti užitak djeci. Veća muka i veći pritisak na nju još više pojačavaju želju da udovolji potomcima. Jer to je MAJKA!

Kako su samo sretni svi oni koji imaju majke, i kako su majke sretne uz svoju djecu! Nekada nisu toga ni svjesni za života, ali ako jedni druge izgube…

Eto, ja sam dio manjine koja nije odrasla uz majku i kome čitav život nedostaje taj neki lijepi osjećaj o kome razmišljam, maštam i doživljavam ga na svoj način. Nekad ga pretočim i u pjesmu kao što je ova ispod.

Hvala ovoj mačjoj obitelji što me podsjetila na majku.

MAJCI

Pjesnikom me zovu, majko.
Ali ja to ne zaslužujem.
Nisam pjesnik.
Kako se mogu zvati pjesnikom
ako ne umijem ono što umije
svaki pjesnik?!
Čak i početnik. Amater. Polupjesnik.
To umije i onaj koji nije pjesnik,
ali ja – ne!
Ne umijem, majko,
napisati pjesmu o tebi,
pjesmu o majci.

Ja umijem pisati
samo onako kako osjećam,
kako sam iskusio,
kako se sjećam,
i dovoljan mi je i mali trag
bilo čega od navedenoga
da bih napisao pjesmu,
ali nemam baš nikakvih tragova,
nikakvog iskustva niti sjećanja
o tebi.

Rano si umrla, majko,
prerano,
još dok sam bio beba,
i u mojim sjećanjima
nema ni tvoje sjenke,
a kamo li tragova
o tvom postojanju,
mada se trudim svim silama
da iz sjećanja
iščeprkam bar neku mrvicu,
bar najsitniji detalj.

Zavidim, majko, pjesnicima,
pravim pjesnicima,
koji pišu o svojim majkama
iz vlastitog iskustva,
onako nadahnuto,
punih pluća,
s ponosom,
i tako bih rado i ja pisao o tebi,
ali ne mogu, majko
jer te se ne mogu sjetiti.

I ja bih rado napisao
da je tvoja ruka bila
najmekša na svijetu,
i da sam na njoj najljepše
snove snivao,
ali ne pamtim
ni tvoju ruku
ni svoje tadašnje sne.

Rado bih napisao
kako sam se sigurnim osjećao
u tvom naručju,
na tvojim grudima,
čak i u tvojoj blizini,
jer je tvoja ljubav bila uz mene,
bila je jača od svih opasnosti
i rado bih napisao to,
a uvjeren sam da je baš to istina,
ali ničega u vezi s tim se ne sjećam.

Napisao bih i kako znam
da su ti zadnje misli
prije odlaska na posljednji počinak
bile upućene meni,
baš kao što je i pogled bio,
(tako su mi pričali),
ali ni toga se ne sjećam.

Ne sjećam se
ni tvoje brige za mene
kad sam bio bolestan,
ni kako si me nježno dozivala,
kako si se igrala sa mnom,
koliko si nade polagala u mene
i kako si bila sretna što me imaš,
ništa ne znam,
a volio bih znati
i o tome pjesmu napisati.

Ja se ne sjećam
čak ni kako je
izgubiti majku.
I taj osjećaj mi je nepoznat,
zaboravio sam ga.

Ali znam kako je
odrastati bez majke.
Znam koliko mi je
nedostajala tvoja ljubav
i znam kolika je praznina
ostala u meni
i svima meni sličnima,
i znam da
bez obzira na to što ne znam
sve ovo što sam naveo da ne znam,
znam da sam te uvijek volio
i da te i sada volim.

Volim te i tako nedostupnu,
i nepoznatu,
i bez sjećanja na tvoju dobrotu.
Volim te kao što nikoga živoga
nisam volio
i kao što se niko drugi
ne može voljeti.

Volim te, majko,
ali ti pjesmu
ne znam napisati,
jer sve ovo što pišem
nije pjesma,
ovo je samo…

Ah, majko!