Samoća

„Samoća je bolest naopaka. I za svađu potrebno je dvoje. Čak i šutnja lakša je u paru. Opake se samcu misli roje.“

Prije nekoliko godina, razmišljajući o samoći, napisao sam gore navedene stihove. A na razmišljanje me je navela smrt starice koja je umrla sama u stanu, a da to godinama niko nije primijetio. Kostur su otkrili slučajno, prilikom neke nesreće. Onda vidim podatak da samo u Amsterdamu imao ko 70.000 samaca, a od tog broja mnogi nemaju baš nikoga i gotovo da nemaju kontakta s ostalim ljudima.

I kod nas je ovaj problem sve izraženiji. Ima sela u kojima žive desetine neoženjenih muškaraca i destine neudanih djevojaka. Tu su, jedni pored drugih, ali sami. To je sve češća pojava. Ljudi se sve teže prilagođavaju za život s drugima, na dijeljenje, na kompromis. A zajednički život je i dijeljenje i kompromis. Ne može se samo uzeti, a istovremeno i ne dati. Čim dobiješ poklon, već si dužan, a čim nekome nešto pokloniš, već ti je taj dužan. U mom kraju kažu: „Čim kod drugog pojedeš koku, odmah pripremaj svoju.“ Tako je živjeti s drugima, a neki ljudi to ne žele. Ne žele ni bilo kakav vid suradnje. Evo, usputno sam, vozeći se slušao radio. Emisija je bila o udruživanju poljoprivrednika o kom slušatelji nisu željeli ni čuti. Voditelj je insistirao da ne misli na „ono“ udruživanje, nego da, recimo, neko u selu ima koke, a neko kravu, pa da razmjenjuju mlijeko i jaja, ali uzalud. Slušatelji su bili uporni da nemaju više povjerenja u ljude, da ne vjeruju nikome. Kad je voditelj pokušao ublažiti priču i pitao kako bi bilo da se udruže otac i sin, ili braća, tada su rekli da je to najgora i najopasnija kombinacija, jer između njih su najveća neprijateljstva. Dakle, samo svako za se!

Ali nije tako samo među pojedincima. Vidimo kako se i u svijetu države samo cijepaju i smanjuju. Nekada su se ujedinjavale, rasle, a danas se samo dijele. Više ne važi ona priča o sedam prutova, koju priča otac svojim sinovima, nego sve suprotno. (U priči, otac objašnjava kako se braća trebaju držati zajedno, tako će ih protivnici teško slomiti kao što ne mogu slomiti odjednom ni sedam prutova, a ako ih lome jedan po jedan, to će biti lak zadatak.) Naravno, sve ima svoje dobre i loše strane. Vrijeme će pokazati ko je imao koristi, a ko štete od ovog procesa dijeljenja. Do tada će svoj život proživjeti još mnogo samaca i uživati u tome što im niko ne smeta, a tugovati što nemaju nikoga pored sebe. A ja ću ovu priču završiti kako sam i počeo – stihovima:

Samoća

Dok pretura u mislima
šta to bješe sa ljudima,
sakrije se, tako, noću
u mislima u samoću.

Ne slama je rad ni sada,
mada baš i nije mlada,
ali, Bože, hoće l moći
izdržati u samoći?

Što pomalo bolest steže,
jeste teško, al je teže
s posla praznoj kući doći
i tu biti u samoći.

Savladava sve probleme
i još slama bez dileme
zavist, mržnju, ljudsku zloću…
Al samoću?!  Eh, samoću!