Sankcije

Već nekoliko godina oko nas, dosadna kao komarac, kruži riječ „sankcije“. Najčešće se spominju kao nove, ali nekada i kao obnovljenje ili produžene; nekada uz njih ide prijetnja, nekada razmišljanje o njima ili kontrasankcijama…

Najzaslužniji za davanje velikog značaja ovoj riječi je, svakako, američki predsjednik Trump koji ju je izabrao kao svoje glavno oružje, kao što je nekada jedan od njegovih prethodnika, Buš mlađi, koristio „borbu protiv terorizma“. I Buš neće ostati upamćen ni po čemu drugome osim po tom svom „velikom, i za svijet tako značajnom dostignuću“.

Predsjednik Tramp je od početka mandata krenuo sa sankcijama. Svima koji bi bili neposlušni, prvo je, pristojno zaprijetio da se poprave, inače, zna se – slijede sankcije. Koreja, Rusija, Kina – nije važno koja zemlja koja nije na listi prijatelja, dobila bi sankcije. Zašto? Znaju te zemlje dobro zašto, kao da se treba gubiti vrijeme još na pravdanje zbog sankcija!

Bio je tako lijep osjećaj uvoditi sankcije drugima, pokazivati ko je glavni, da su uskoro sankcije počele stizati i onima koji nisu pokazivali otvoreno neprijateljstvo, nego su mudro šutjeli ili čak iza leđa govorili nešto što ne bi trebalo govoriti. Moralo se uvesti reda. Moralo se znati ko kosi, a ko vodu nosi.

Ali uskoro je i to bilo nedovoljno, jer mogućnosti uvođenje sankcija su bile ogromne. Prešlo se i na prijatelje. Ko će kome, ako neće svoj svome?! Sankcije su se uvodile i onima koji su se duboko klanjali i uvijek bili odani, čak i onda kada je to bilo protiv njihovog interesa. Pa se uz to navalilo i na firme. Na pojedince. Niko ne može biti pošteđen, jer to bi bila diskriminacija.

Riječ „sankcije“ se tako odomaćila da je ubrzo ušla u naše rječnike u svim mogućim prilikama. Otac bi, recimo, uveo sankcije sinu i ne bi mu mjesec dana dao auto zato što se ovaj prethodno napio i u udesu razbio desni far. Žena bi uvela sankcije mužu i spavala u odvojenoj sobi jer joj za rođendan nije kupio poklon kakav zaslužuje. Gazda bi manjom plaćom sankcionirao radnike koji po njegovoj ocjeni nisu dobro radili, a moguće je da bi i neko dijete u vrtiću sankcioniralo drugo dijete ne dijeleći s njim čokoladu jer ga nije branilo od trećeg, nasrtljivog djeteta, kad je to trebalo.

No, u posljednje vrijeme primjećujemo da je ova, toliko važna riječ – sankcije, nekako utihnula. Ne čuje se tako često kao do nedavno, a i ne izgovara se tako glasno. Prije se, na primjer, danima pričalo o tome hoće li Rusima EU produžiti sankcije ili će ih ukinuti. Sad – sve u jednoj rečenici, i gotovo. Kao da je i EU i Rusima i cijelom svijetu svejedno hoće li biti tih sankcija još, ili neće nikako.

Onda ova korona! Pa, prije samo godinu dana ne bi čestito ni zakoračila na ovaj svijet, a Trump bi joj već uveo sankcije. Dobro, možda bi je prvo upozorio da ne dolazi, pokušao podmititi, zaprijetiti, ali ako ne posluša, zna se, brate, šta takvima slijedi – sankcije. Začudo, u ovom slučaju sankcijama nema ni pomena. Tajac!

Doduše, kad bolje razmislim, nije bilo sankcija ni za koje-kakve uragane koji su uvijek imali ženska imena. I oni su mogli činiti šta god požele, nije bilo nikakvih sankcija. Trump je tu bio meka srca i čini se da i on ima svoju slabu stranu – pun je razumijevanje prema ženskom rodu. Ženskinju nikada ne uvodi sankcije.

Eto, razmislite, je li ikada uveo sankcije svojoj Melaniji? Nikada! Doduše, ona ih ponekad uvodi njemu, ali to je najbolji dokaz koliko je važno imati dobrog učitelja.