Seadova Kina

Mnogo toga sam čuo o Kini, ali priče koje sam čuo od Seada su bile nešto sasvim novo. To je bila slika koja se ne vidi ni na filmovima niti je ima u knjigama.

Seada Ibrahimovića, diplomiranog inženjera strojarstva iz Bijeljine, i njegovu suprugu Vesnu, doktoricu, rodom Zadranku, donio je vihor rata devedesetih u Holandiju gdje sam ih i upoznao. Nije bilo teško sprijateljiti se s takvim ljudima, jer oboje su bili prije svega pošteni, dobronamjerni, a pametni. Nažalost, Sead se nakon nekoliko godina razbolio od neizlječive bolesti i umro, a ja sam ostao osiromašen za brojna divna druženja s njim. Mislim da nikada nisam prošao pored groblja na kome on počiva, a da ga se nisam sjetio. Ovom prigodom želim ga se sjetiti tako što ću ispričati neka njegova opažanja iz Kine, gdje je u to vrijeme često zbog posla putovao. Vjerujem da će ta njegova opažanja biti zanimljiva i drugima.

Nakon jednog povratka pričao mi je kako je bio u Kini u Muzeju vrabaca. Da, postoji i takav muzej. A zašto? Pa, u Kini su za vrijeme Mao Ce Tunga sve planirali, imali su petogodišnje planove, donosili značajne odluke na nivou države, a tada su se još uvijek borili s glađu. Zaključili su da im vrapci nanose velike štete na rižinim poljima, izračunali koliko riže pojedu i koliko ljudi umre od gladi zbog vrabaca, i zaključili da ih treba potamaniti. Organizirane su velike akcije uništavanja vrabaca, natjecali su se ko će u tome biti uspješniji. Između ostaloga, u muzeju su fotografije najuspješnijih sela, poduzeća i pojedinaca na kojima se vide rezultati njihovog učinka. Jedni su s korpama punih ubijenih ptičica, neki ih dovoze na kolicima, a ima i prepunih prikolica. Posljedica te akcije je da su se strahovito namnožili insekti kojima se inače hrane vrapci i iduće sezone napravili mnogo veću štetu na rižinim poljima nego što su to ranije činili vrapci, pa su onda pokrenute akcije uništavanja tih insekata.

Jednom mi je pričao kako su on i još neko s njim umalo poginuli na auto-putu. Iz čista mira, bez ikakvih oznaka i upozorenja, na sred njihove trake je iskrsnuo stup nadvožnjaka. Oni nisu imali iskustva u vožnji po kineskim putevima i nisu tako nešto očekivali pa nisu bili dovoljno oprezni. A dok su se vozili ovim putem, gledao je kako ga ljudi čiste, metu.  Meli su lišće pored puta koje bi nadolazeća vozila ponovo uskovitlala i dobar dio vraćala tamo gdje je bilo prije metenja, ali radnici se nimalo nisu uzbuđivali zbog toga nego su samo ponovo čistili.

Neobična mi je bila priča o tamošnjim javnim WC-ima. Kaže da ih ima i zajedničkih, čučavaca, gdje u nizu po pedesetak ljudi čuči jedan pored drugoga, bez pregrada, i obavljaju nuždu bez ikakvog ustručavanja. Za to vrijeme, kaže, vidi jednog kako opušteno zvižduće neku pjesmu, drugi pored njega je uzeo šibu i njome šara po tlu ispred sebe, treći nešto prevrće u rukama… Ali nema nikakvih problema, sve funkcionira besprijekorno.

Znam da je pričao kako mu je bilo teško tamošnjim radnicima objasniti da je opasno variti bez zaštitne maske, da tako mogu oslijepiti, i kako je sve činio da ih u to uvjeri, ali svejedno, čim njega nema, oni vare bez zaštite. Pa onda, pričao je kako je neobičan osjećaj ući noću u ulicu koja je krcata ljudima, a nigdje ni tračka svjetla nema. Osjeti se vreva, čuje se priča, a nikoga ne vidiš.

I tako, sve ove i druge priče o dalekoj Kini meni su bile nove, nedostajuće kockice u jednom mozaiku i pomogle mi da ovu zemlju doživim onako kako bez Seada nikako ne bih mogao. Zato mu se i na ovaj način zahvaljujem i sjećam ga se po dobru.