Seoski povratak u budućnost

Nitko ne voli da ga netko nasamari, napravi budalom. Nasamariti? Zanimljiv izraz i svi znamo što znači. Znamo li?

Izvorno nasamariti znači staviti samar na magare (ovo je rodno neutralna riječ, može biti magarac, a može i magarica) što se ne čini baš nekim poslom. Sve dok ne probaš. Ima magaradi koji se nećkaju, nisu toliko glupi da ne znaju da ćeš im najprjje staviti samar, a onda i nekakav teret na samar, a oni neka tegle.

Na samar bi se obično tovarilo drva, ona naša grabova koja nisu previše teška, sijeno, vučije (drvene posude s obručima za vodu), rijetko tko bi se popeo na samar i jašio na magarcu. Da ćeš završiti prije nego se nadaš u prašini, bilo je više nego izvjesno.

Naravno, samar se mogao staviti i na mazgu, konja, ali to kod nas nije bilo uobičajeno, možda u Lici, Bosni.

Prije kojih četrdesetak godina malo je bilo kuća, a da nisu imale magarca. U kakofoniji različitih zvukova, zvona ovaca, mukanja krava, blejanja ovaca, meketanja koza, kokodakanja i kukurijekanja, lavež pasa, kloparanja karova (zaprežnih kola), njiske konja, svoje počasno mjesto zauzimalo je i revanje magaradi. To je bila ondašnja buka koja u stvari i nije bila buka, uz nju si mogao zaspati.

Pijetli nikad nisu kukurijekali bez veze kao što su kokoši kokodakale. Pijetli imaju svoje ure kad kukuriču. Pa su prvi pijetli, drugi pijetli i tako dalje, nekad bili ljudima umjesto budilice.

Magarac bi revao bez reda. Kad je gladan, kad je žedan, iz dosade, kad mu se prohtije.
Svi ti nekadašnji zvuci života nestaju jedan po jedan. Zatvorimo vrata stana, zvučno izoliran, palimo radio ili TV, ubacujemo se u modernu umjetnu buku koja ima veze s prirodom koliko i mi sami. Nikakve.

Nisam ni ja drugačiji od drugih. Do jučer sam mogao na kilometar prepoznati koje je čije zvono, odnosno stado ovaca, danas šaltam daljinskim programe ili vrtim youtube.
I sve bi tako išlo svom neumitnom kraju, nekakvom sumraku civilizacije da nas jednog dana nije iznenadilo magareće revanje! Otkud? Što! Di je? Čiji je?!

Tajna se brzo otkrila, bila je preko susjedovog zida, umiljato malo pule. Joko nas je sve vratio u djetinjstvo i tako označio svoju viziju povratka u budućnost.
To maleno pule će biti pule još koji mjesec, a onda će izrasti u pravog magarčića.

Vjerojatno ga nitko neće nasamariti. Guštat će u svom magarećem životu. Tek će koji susjed reći A je dosadan ovaj Jokin magarac, stalno reve, to je za popizdit’, ne mo’š od njega zaspati. Ne može ni Joko.

Ali magarčića za to nije briga.

Uglavnom o sebi i svojim postupcima mislimo kako su oni izvorno naši, kako smo do njih došli temeljem svojih znanja, želja, interesa, što često i jest slučaj, ali istina je da se naši postupci osmišljavaju izvan nas samih. Ovise o sisi na koju smo priljubljeni.

Mi bivamo instrumentom kroz kojeg se promoviraju neki drugi.

Nekad su to ovozemaljski centri moći, nekad su to središnjice stranaka, nekad su to tek gangliji zloćudnosti kojima prinosimo svoju žrtvu.
Rijetki su oni samosvjesni, inspirirani naoko izvan sebe, u stvarnosti iznutra, srcem spojeni s Izvorom svega. Oni nisu instrument, već svirači, skladatelji i dirigent.
No, mi smo publika u čijoj nutrini ponekad zatitra nesvjesno prepoznavanje Svijesti koja se nazire ispod prezentiranog.

Eh da, kakve veze može imati magarac sa svim tim?

Mogla bi biti riječ o simbolici, znaku. Kao o povratku u prošlost, ne onu od jučer, već onu od tisućljeća prije.
Na magarcu je Isus ušao u Jeruzalem.

Neće nitko od nas na Jokinom magarčiću ujahati u Jeruzalem, to je jasno. Neće ga nitko ni jahati. Neće ni civilizacija preko noći propasti i vratiti se u kameno doba pa da bi nam magarci opet bili pomoćna radna snaga.

Simbolika je jasna:

Budućnost možemo preživjeti tek kao Isusovi sljedbenici, oni koji u sebi nose ljubav, mir i oprost.

U suprotnom, izbrisat će nas Povijest. Raseliti, knjige nas neće pamtiti (već nam se to dogodilo u onih 200 godina turskog zuluma kad na našem području nikoga nije bilo).

Ovo se čini kao loše konstruirani izlet u maštu?

Može i tako.

Što ako nije?