Sjetih se nedavno stiha, uz kojeg smo, prije više od 40 godina, moje drugarice i ja satima preskakale par metara lastike, izvučene krišom iz majčine limene kutije u kojoj je uz nju držala igle i konce. Bijahu to vremena kad su se olabavljene lastike u donjem vešu, recimo, mijenjale, a dugmad prišivala čim se otpadnu sa košulje. Igru smo zvali „Guma“ i uz nju smo pjevale desetine stihova za koje nismo ni znale kako i otkud ih znamo. Eh, u jednom od njih se spominjala i pećina Bijambara, za koju također nismo znali gdje je, pa čak ni da li uopšte postoji. Jedina pećina za koju smo tad znale je bila Postojnska jama u Sloveniji.
Trebalo je proći 25 godina od tih razigranih ljetnih popodneva da saznam da Bijambarska pećina postoji, i to na svega sat vožnje od mog Sarajeva. Kako se bliži ljeto, pa se čovjek u još uvijek prohladna proljetna jutra grije mislima o godišnjem odmoru i izletima koje će napraviti, pomislih da bi bilo dobro da svoje utiske o Zaštićenom područja Bijambare podijelim sa drugima i tako im preporučim destinaciju za nezaboravan izlet.
Do Bijambara se dolazi magistralnim putem Sarajevo – Tuzla. Smještene su sa lijeve strane puta, uz sami rub Nišićke visoravni. S obzirom na to da se nalazi u kraškoj regiji, ovo područje na 950 metara nadmorske visine obiluje kraškim ponorima, vrtačama, a posebno bogatstvo predstavlja čak 6 dosad otkrivenih pećina. Do njih možete doći šetajući kroz bogate pašnjake koje smjenjuje crnogorična šuma ili veselim turističkim vozom.
Za posjetitelje su otvorene dvije pećine – Donja pećina i Gornja bijambarska pećina, ujedno i najpoznatija na ovom lokalitetu.
Donja bijambarska pećina je aktivni ponor potoka Brodić. Unutar nje se nalaze prelijepi tuneli, a od potočića koji teče kroz nju i pravi mali vodopad će vam zastati dah.
Glavna pećina je duga 420 m, ako se krećete samo glavnom stazom. Sem nje, ima i nekoliko sporednih staza, kao i četiri velika hodnika čiji prečnik doseže i do 60 m. Njihova visina je preko 30 m. Zadnji od njih se zbog svoje impresivne veličine najčešće naziva “Koncertna dvorana“. Pećina je bogata stalaktitima, stalagmitima, draperijama i ostalim pećinskim nakitom. Zanimljivo je istaći da je stalaktitu za rast od 1 centimetra potrebno 100 do 150 godina. Odlično je osvijetljena, pa se u pećini osjećate ugodno i sigurno dok šetate lijepo uređenom stazom. Koncentracija kiseonika u njoj je veoma visoka, pa je nastanjena kolonijom šišmiša i cvrčaka.
1967. godine u Gornjoj bijambarskoj pećini pronađen je alat za obrađivanje kamena, što je dokaz da je pećina bila naseljena. Pronađeni alat se može pogledati u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Područje zaštićenog pejzaža „Bijambare“ ima i divno igralište za djecu, a tu su i biciklističke staze i šumske staze. Možete iznajmiti bicikl ili jednostavno se šetnjom uputiti nekom od staza. Ako ste dobar poznavalac gljiva, vaša korpica će brzo biti puna raznovrsnim jestivim gljivama. Osim ovih atrakcija, na području Bijambara nalazi se i nekropola stećaka „Mramorje“, zaštićeni historijski lokalitet.
Nadam se da sam onima koji već nisu posjetili Bijambare slikom i riječju približila ovaj lokalitet i dala ideju za divan izlet koji će vam, sem čistog zraka i oku ugodnog pejzaža, pružiti i dašak historije razvoja ljudskog roda.
Hvala.Koliko toga ,iz neposredne blizine ne znamo… A u toj nekropoli,koliko bi se naših antičkih i neolitskih predaka našlo,samo da je dozvoljeno znati.. piramida strši, a ni za nju se ne smije znati…
Kad sam ja držo lastik curama, recititale su ‘o-limpi-ja-da iz No-vog Sa-da’ ..ne bi me čudilo da iskopa neki koloseum u NS
I ja proguglam poneku glupost koja mi sine iz davno zatvorenih ladica sjećanja. I ako to ne učinim odmah, ode. Nema boga da se više sjetim čega sam se bio sjetio. Pa mi onda krivo.