Za one koji ukradu malo, obično kažemo da su sitni lopovi. Neki ih zovu kokošarima, neki drugim, pogrdnim imenima.
Mada su svrstani u kategoriju sitnih, mnogi ih tretiraju isto, nekada i gore, od onih velikih, kapitalaca, za koje nekada imaju i opravdanje, smatrajući da su imali za što rizikovati, da su više dobili nego što će izgubiti. A ovi mali, sitni, gube obraz za sitnicu.
Evo, danas čitam kako su u jednoj bolnici od pokojnika ukrali 20 maraka. Nisu se „predavali“ niti vratili ukradeno ni nakon upornog traženja obitelji. Naime, kad su iz bolnice obitelji predali stvari pokojnika, ovi su odmah vidjeli da nedostaje novčanik. Tražili su da im vrate i novčanik, ali su im rekli da ga nisu našli među stvarima i da će ponovo sve pregledati i javiti se. Nisu se javljali, pa je obitelj zvala njih, naglasivši kako je u novčaniku bila i dokumentacija i da bez osobne iskaznice imaju poteškoće u prijavljivanju smrti, a onda još zaprijetili da će obavijestiti policiju i prijaviti krađu. Nakon toga je odmah pronađen novčanik s dokumentacijom, ali nedostajalo je 20 maraka.
I sad zamišljam tog sitnog lopova, pokušavam se staviti u njegovu ulogu. Pokušavam ga opravdati – možda mu je stvarno trebao novac za nešto životno važno, a nije imao nikakvo drugo vidljivo rješenje? Ma koliko to bilo neuvjerljivo, ima ljudi kojima je 20 maraka značajna suma novca, a toliko su nesnalažljivi ili nesposobni, da je ne umiju drukčije nabaviti. Ali, takav bi uzeo samo novac, ne i dokumentaciju od koje nema nikakve koristi? Ili, ima, možda za glasanje na izborima, jer znamo da kod nas mnogi pokojnici uredno daju svoj glas nekoj stranci? U tom slučaju to nije samo jedan prekršaj i nije riječ o nekom nesnalažljivom, sitnom lopovu, nego naprotiv, o nekome itekako sposobnom i snalažljivom. Ako je znao tako razmisliti, znao je sigurno i smisliti rješenje kako na drugi način doći do 20 maraka.
Nekada je, i pored najbolje volje, teško naći opravdanje za one koji su u stanju i pokojnika pokrasti. Da su u prilici, mogu zamisliti kako bi tek krali od živih. Ili to i čine? Ako ukradu sitnicu, jesu li u stanju ukrasti i nešto veliko? Možda i ne, ko ih zna, možda se ne usuđuju toliko rizikovati? Ipak su to samo kokošari?
S druge strane, pitam se i jesmo li svi mi ponekad sitni lopovi ili prevaranti? Jesmo li nekada izostali s posla pravdajući se da smo bolesni? Ili smo radili posao samo da nam prođe vrijeme, ne trudeći se koliko bi trebalo? Zar time nismo potkrali onoga za koga radimo, pravdajući se, možda, time da on svakako više potkrada nas? Jesmo li nekada nekome obećali da ćemo mu pokušati pomoći, a nismo učinili ništa i znali smo unaprijed da nećemo učiniti ništa? Jesmo li nekada u prodavnici vidjeli da su nam obračunali manje nego što su trebali, a to prešutjeli? Jesmo li na ispovijedi obećali da nećemo više griješiti, znajući da ćemo ponovo prekršiti obećanje? Ako imamo ova iskustva, a mnogo nas je koji ih imamo, nismo li onda i mi sitni lopovi? Možda olako nekoga osudimo, umjesto prvo da se preispitamo sami?
Ipak, pitam se na kraju – postoje li veliki i mali lopovi, ili je to jedno te isto?
Nebi cigo nikada uzeo tuđe.
Dok smo bili djeca, penjali smo se na svaku voćku, svoju, tuđu, jako bitno čiju. I dakako – krali voćke.Nismo se bojali da će nas tko uhvatiti, problem bi nastao ako bi nas tko vidio pa rekao roditeljima. Jbg, onda je bilo pitanje časti kao izlemati dijete. To su dječje krađe koje zapravo i nisu krađe. Krađa je kad uzmeš tuđe, ono što nije tvoje, što nisi zaradio, stekao sam, ma što to bilo. I božja zapovijed je Ne ukradi. Ipak, lakše ćemo opravdati, razumjeti krađu iz potrebe, iz neimaštine, od one sebičnjačke, koja izvire iz pohlepe, mada u samom čini razlike nema. “Najveće bogatstvo koje možeš ostaviti svojoj djeci jest tvoje poštenje” – kad sam ovo pročitao, na prvu sam pomislio kako je riječ o još jednoj praznoj moralizatorskoj rečenici kakve ljudi inače iz dosade sklapaju. Kad je konačno istina iz te rečenice doprla do mene, stresao sam se!… Čitaj više »
JAJARA je lopov, ali lopov najniže vrste. Još jedan izraz koji je potekao sa sela, a kasnije se rasprostranio gotovo svuda. Uvek se po selima kralo, i to apsolutno sve. Od žitarica, preko mašina, pa do stoke. Narod je teško živeo. Uglavnom su ljudi krali po susednim selima, ali ne i jajara. On je domaći. Jajara nikad ne krade k’o čovek, da mazne neko goveče ili prase, Bog da ga vidi, čak i da ga ne bude sramota kad ga uhvate, već krade onako sitno, i nekako kurvinski. Sluša gde će kokoška da zakokodače, pa trči da tamo stigne pre domaćice. SECIKESA je za stepen teži lopov od jajare, ali opet spada u kategoriju sitnih lopova. Ovaj izraz je nastao još pre Hrista, u vreme kad džepovi na pantalonama nisu postojali. Ljudi su tada novac nosili u kesicama,tj. malim platnenim torbicama koje su bile vezivane oko struka komadom kanapa ili… Čitaj više »
Jednom , kad sam slala rodbini nešto novca, u kuverti,uz pismo,znam da se to ne smije…nisu to nikad dobili, (a nisam ni ja ikakav poziv od pošte i sl.), sestra i ja smo u isti čas istu poruku jedna drugoj poslale: ako je netko uzeo, sigurno mu je velika nevolja, pa neka je,alal mu bilo.