Sjećanje na Ivu Gregurevića

U jednom danu saznali smo da su nas napustila dva velika glumca koja su nam svojim ulogama uljepšali mnoge trenutke – Marko Nikolić i Ivo Gregurević.

Marka sam vidio samo jednom u životu, i to slučajno, na surčinskom aerodromu, dok je još bio mlad i imao bujnu, gustu kosu. O njemu ne znam ništa više nego većina ljudi koji ga poznaju samo s ekrana ili iz novina. Zato o njemu neću ni pisati ovom prilikom. Ali Ivo je moj Posavac, i generacijski smo bliski pa, sam s njim ipak imao nekih kontakata koji mi omogućavaju da napišem i nešto što se neće moći naći u drugim tekstovima o njemu, mada nismo bili bliski. Naprotiv, mislim da bi se on mene teško sjetio da ga je neko prije smrti pitao za moje ime.

Prvi put smo se sreli u Bosanskom Šamcu, kad je on bio mladi glumac, a ja mladi profesor (On je dvije godine stariji od mene). Gostovao je u školi u kojoj sam radio, a moj kabinet mu je služio kao garderoba. Tad je igrao Đuku Begovića, svoju omiljenu ulogu. Mene je zamolio da mu nađem jednu bijelu, običnu bocu koju je trebao držati u ruci dok glumi i iz nje piti tobože rakiju, mada sam mu u nju nalio običnu vodu. Ali kad sam mu donio bocu, ona je na sebi imala etiketu zalijepljenu nekim opakim ljepilom pa je moj imenjak nokte istupio dok je, uz pomoć vode, nije sasvim uklonio, da boca bude potpuno čista.

Dok se tako pripremao za nastup, razgovarali smo, a on me je, između ostalog, pitao znam li gdje bi mogao nabaviti pravog psa vučjaka koga bi poklonio svom sinčiću. Ja sam se prije samo dan-dva vratio s nekog izleta s kolegama, bili smo, čini mi se, na Fruškoj gori i usput posjetili jednog Šamčanina koji je bio tamo u vojsci. Došao je s tek oštenjenim psićem vučjakom kog je oštenila vojna keruša s dobrim pedigreom i pitao treba li kome, mogao bi nam ga pokloniti jer je jedno štene nekako ugrabio za sebe. Ali kako niko od nas nije pokazao interes za tog psića, on ga je vratio. Ispričao sam to Ivi i, koliko se sjećam, dao sam mu adresu ili telefon tog momka, a ne znam kako se kasnije ta priča završila i je li Ivin sinčić dobio psa, pravog vučjaka.

O Ivinom glumačkom radu se manje-više sve zna, a onaj ko ne zna, lako može naći sve zanimljive informacije na internetu. Zato neću o tome trošiti vrijeme, nego ću nešto reći samo o onom što nije šire poznato i što se ne može naći na uobičajen način, a čemu sam i sam svjedočio. Jedan takav događaj je bio vezan i za Nizozemsku gdje sam u to vrijeme već živio. U Nizozemskoj je umro jedan naš zemljak, Mato Živković, iz Ivinog susjednog sela. Trebalo ga je sahraniti u Bosni, u Posavini, a to je značilo mnogo proceduralnih poteškoća i peripetija. Neko se dosjetio da bi tu Ivo mogao pomoći. Naravno, on je učinio sve što je mogao i na granicama se zadržavalo minimalno. Ni jednim potezom Ivo nije pokazao da mu je to bilo teško učiniti niti je očekivao da mu se za trud posebno zahvaljuje. Rado je pomagao ljudima iz zavičaja i nije iznenađujuće što je baš u Orašju napravio Dane hrvatskog filma, manifestaciju koja svojim značajem daleko premašuje ovu malu sredinu koja u tim danima vrvi od poznatih glumaca i svih onih koji su uz njih vezani.

Na jednoj od tih manifestacija smo uradili i jedan intervju s Ivom za mjesečnik Posavina koji je tada izlazio, čiji je vlasnik bio Petar Jasak, a Ivo Kobaš urednik. (Ova imena čitateljima portala Logicno.com nekako poznato zvuče, a?) Naša novinarka Adnana Tihić je nadahnuto vodila ovaj intervju, a ja sam imao ulogu fotografa i Adnaninog vozača. Dok smo sjedjeli u dvorištu jedne vikendice pored Save, u čijem je dvorištu odigravano mnogo toga vezano za Dane hrvatskog filma, u jednom trenutku Ivo je u odgovoru na postavljeno pitanje rekao i rečenicu: „Ko ne voli svoj zavičaj, bolje da se nije ni rodio!“ Sjećam se da smo se Adnana i ja pogledali i da je i njoj i meni odmah bilo jasno da će to biti naslov intervjua na naslovnici idućeg broja. Tako je i bilo. Inače, te godine smo ispred Posavine Ivi uručili i specijalno priznanje, zahvalnicu, s Petrovim potpisom, a ja sam mu je predao pred publikom na otvorenju, da se vidi da se njegov trud ovdje cijeni. Mislim da mu je to jedno od rijetkih priznanja koje jo dobio u zavičaju, uglavnom ih je osvajao izvan, u čemu i nije izuzetak.

Evo, s ovih nekoliko detalja htio sam samo reći kako je Ivo bio s jedne strane veliki i poznati umjetnik, lice s naslovnica, cijenjen i izvan granica svoje države, a s druge samo običan čovjek koga ništa nije promijenila slava i nije ga udaljila od ljudi s kojima se družio u djetinjstvu, od malih ljudi. Umio je i s velikima i s malima. Zato se nimalo nisam iznenadio kad sam čuo da će biti sahranjen u svom selu, a ne na Mirogoju. On svoju veličinu ne mjeri po veličini i značaju groblja na kom će ga pokopati. On zna ko je i kakav je i bez takvih kriterija i možda ga zbog takvih stavova ljudi toliko i vole, kako oni u zavičaju, tako i oni izvan.

Neka počiva u miru!