Divna, istinita ljubavna priča koju je ispričao moj kolega Besim Dervišbegović, profesor iz Orašja, koju prenosim onako kako ju je Besim ispričao.
Svi smo tada bili mladi, mladi i zaljubljeni. Ali Vojin – on je posebna priča. On je volio Šuhru na jedan poseban, rekao bih platonski način. Zabavljali su se od drugog razreda srednje škole, pa su nastavili kao studenti u Tuzli.
Zadnje dvije godine fakulteta smo u Sarajevu. Svakog dana moj dobri i dragi prijatelj Vojin prije ručka sjeda i piše veliko, dugo pismo svojoj Šuhri. Govorio nam je da je voli dušom. Da je drži za ruku, da mu je to dovoljno. A mi, onako mladi i željni života kroz osmjeh smo ga ubjeđivali da će ga Šuhra ostaviti kada pronađe pravog muškarca koji će je voljeti i na drugi način.
I desilo se to jednog dana kada smo bili na četvrtoj godini studija. Došao je Vojin od kuće sa vikenda… Jedna gromada od čovjeka, rekao bih, dva sa metar. Bio je shrvan, slomljen i utučen. Njegove zelene oči su postale crvene od krvi i suza. Nije ništa govorio. Nije jeo. Jedva da je bio živ. Saznali smo da se Šuhra udala. Našla je drugog. U stavri, nije ona našla drugog, našli su joj ga njeni. Prijetili su joj roditelji da će se oni baciti u bunar ako se Šuhra uda za tog divnog čovjeka iz drugog plemena…
Prokleti smo i mi, i naše vjere, i naša plemena i naša kratka i šuplja pamet!
Naš Vojin je kroz plač govorio da nikada više ne želi drugu ženu. Završio je fakultet. Desetak godina bio je sam. Volio je i dalje samo svoju jedinu ljubav.
A onda je jednog dana, u prolazu, pitao jednu djevojku iz zgrade da li mu želi biti žena. Otišli su na bračno putovanje. Vjenčali se. Kada se vratio pozvao me. Rekao mi je pred tom ženom da voli Šuhru jednako kao i prije. Da je pogriješio, da mu je žao žene koju je greškom oženio.
Počeo je prokleti rat. Kao i svi mladi ljudi, bio je prisiljen da uzme pušku u ruke. Umro je sa osmjehom na licu. Jedan komadić metala koji je pokidao njegovo mlado srce, sigurno nije ubio njegovu dobru dušu i njegovu platonsku ljubav prema Šuhri.
Sreo sam poslije rata Šuhru. Pitao sam je da li je njena ljubav bila laž? Ne, nije! Plakala mi je u zagrljaju. „Ja ga volim. Ja ću ga voljeti do smrti. Ali ja sam morala poslušati svoje roditelje. Da nisam, oni bi skočili u bunar! A bi li ti svoje pustio da skoče u bunar!?“
Rekao sam joj da znam da bi Vojin svoje pustio…
Umro je moj Vojin sa osjmijehom. Njegova ljubav je bila jača od i od metka i od smrti. Nas je ostavio da živimo u svijetu mržnje, plemena, trojice poglavica, vjere gdje nema vjernika, brakova koje određuju interesi i sve drugo osim ljubavi…
Dragi moj prijatelju, znam da tvoja ljubav nije umrla, znam da negdje visoko držiš svoju voljenu za ručicu i znaj da si ostavio dolje u paklu sve ove bolesne ljude koji se podsmijevaju ljubavi, moralu, poštenju, karakteru i kulturi. Počivaj u miru!
Dobar čovjek i pedagog .Dragi Besim bio mi je profesor ,za razliku od njegovog kolege iz iste škole koji je u ratu pokazao tko je.
Hvala. Ova, iako žalosna priča unjela mi u dan i život snagu nade i vjere. Svaki dan zagrlit ču svoju ženu, jer imamo priliku, da smo zajedno.
Hvala
Hvala Ivo za ovu priču.
Kad razmislim, pustio bi roditelje da skaču u bunar ako to žele.
Hvala Ivo
na pozitivi
i pozdrav !
I onda kažemo ubili smo neprijatelja u ratu? Dali nam je neprijatelj “vojin” ili naš veliki vođa koji nam ispire mozak da smo izdajnici ako ne napadnemo “vojina” dok on s velikim vođom “vojinovog” plemena janje okreće i privrće eskort?
eto i u svijetu ljudi pojavi se (istina dosta rijetko) i pokoji COVJEK.
Hvala od srca dragi Ivo !
Braneći svoja uvjerenja, vjeru i tradiciju, supružnici hrabro skončali u bunaru…vjerojatno bi, prije trideset sedam godina, ovako glasio naslov članka crne kronike u SD da je došlo do sličnog “uplitanja”.😁
Ima ovakvih ljubavi…bilo bi ih i više ali, kako je ljubav vibracija, majstori su spoznali da se određenim frekvencijama na nju može, donekle, negativno utjecati.
Također se nastoji utjecati, naročito na “muškarčiće” u njihovoj preobrazbi u muškarčine, da se istinska ljubav, poput Vojinove, percipira kao slabost.
Treba prenositi ovakva svjedočanstva, Ivo, u ovim grdim vremenima sve veće letargije i sve većeg beznađa.
Men’ se čini da su je na finjaka izradili s tom pričom o skakanju u bunar. Lako je laprdat’, ali nije lako skočit’ u bunar.
“Prokleti smo i mi, i naše vjere, i naša plemena i naša kratka i šuplja pamet!”
Ova rečenica objašnjava zašto je Juga propala, a i sve ovo poslije nje. Juga je još i bila nevjerovatno fenomenalna, ako uzmemo u obzir od kako loših ljudskih resursa je bila sazdana. Drug Tito je bio toliki mađioničar da mu onaj David Copperfield ne bi mogao da bude ni šegrt.
Dobri ljudi su najgore prošli.
Bog uzima k sebi prvo one najbolje od nas….hvala, lijepo, lp
Gore napisani text,je isječak istinske povezanosti s nekim posebno drugačije dragim,i ako si sretnik,pogodi te 1 u životu,i nekad je ljubav,a nekada metak.
Prokleti rat,meni nije brat.
Hebeno Ivo, hebeno!
Ovo je vrijeme za vase teme…
Malo ste promasivali za vreme lockdowna teme ali ste sada opet sam VRH!
SRDACAN POZDRAV!
tuzna prica. potcijene ljudi ljubav, misle ma proci ce, pa kasnije tule ko vaso ladacki.
kad nekoga ne smijes voljeti, imas dva izbora: sabrati se, uzeti nekoga dostupnoga pa napraviti porodicu ili, ako si ne mozes lagati, zivjeti kao bijeli udovac/udovica. srecom po covjecanstvo ovih drugih je manje (nema tu bas nekog nataliteta).
a oni koji brane ljudima da se vole pa ih guraju prema bilo kojem od ovih jadnih izbora cine zlocin. zapravo stvaraju uzroke da u buducim zivotima i njih same zadesi slicna patnja. bolje bi bilo da su skocili u bunar prije nego su jadnu curu uopce ucijenili. ovako su joj unistili snove i ubili radost zbog svojih ocekivanja i one famozne sto ce reci selo.
SAmo ljubav…