Sjećanje na Olimpijske igre

Ovih dana u Sarajevu je otvoren EYOF (Europski omladinski olimpijski festival) kao znak sjećanja na Olimpijske igre 1984. godine.

Meni je to prilika da sjetim onih pravih Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u Sarajevu koje su bile događaj od značaja ne samo za Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju, nego za cijeli svijet. Ali taj događaj je doticao svakog građanina tadašnje države, a naročito Bosne i Hercegovine i samog Sarajeva. Međutim, i u ostalim mjestima se osjećala olimpijska atmosfera.

Eto, i mene su se te igre dotakle na neki poseban način. Ja sam u to vrijeme radio aktivno u sportu, igrao sam odbojku i istovremeno bio trener svoga kluba i formirao jednu od rijetkih općinskih odbojkaških liga u Jugoslaviji, za što smo trebali prethodno stvoriti dovoljno klubova. Moja aktivnost je od tadašnjih struktura vlasti bila prepoznata kao vrlo korisna i zbog toga su mene odredili da donesem olimpijsku baklju na svečanu pozornicu ispred spomen-doma „Mitar Trifunović Učo“ u Bosanskom Šamcu. Nas, čini mi se šestoro, koji smo nosili olimpijsku baklju kroz grad, prije toga smo dobili trenirke, patike, rukavice i kapu narančaste boje sa znacima Olimpijskih igara. Za sve to su nam prethodno precizni Japanci uzeli mjere i tamo u svojoj zemlji sve po mjeri uradili i poslali. Naravno, sve je štimalo, samo su namjerno ostavili nogavice svima duže da ih prilagodimo sebi, kako ko voli nositi.

Olimpijske baklje koje smo nosili, šest primjeraka, svi smo trebali vratiti i one su trebale biti trajno izložene u prostorijama institucija koje bi odredile vlasti. Međutim, nama se nije odvajalo od takve uspomene do koje se, znali smo to svi, više nikada neće moći doći, i skoro svi smo našli načina da ih zadržimo za sebe. Imale su i specijalno postolje, tako da su se mogle postaviti u njega i stajati uspravno. Ja sam svoju držao u vitrini u kući, zajedno s nekim priznanjem s potpisom Branka Mikulića, predsjednika Olimpijskog organizacionog komiteta.

Naravno, nisam propustio ni odlazak u Sarajevo pogledati igre. Znam da je, dok smo putovali, padao snijeg kao rijetko kada, mada do samog početka igara nije bilo snijega. Ali tada nije bilo šanse da se sve ne očisti istog trena i svi putevi su bili prohodni jer je sve bilo podređeno Olimpijskim igrama.

Moja trenirka je nekim čudom jedna od rijetkih stvari koje su mi „preživjele“ u ratu. Ne sjećam se više ni kako se našla sa mnom u Nizozemskoj. Znam da se sad ponekad u njoj moj sin „pravi važan“. Kad su bile Olimpijske igre u Grčkoj on je tamo otišao u toj trenirci i kaže da se bio vrlo zapažen. A kad se pojavi u njoj u kakvom nizozemskom kafiću, kaže da mu neki ljudi prilaze, pitaju ga otkud mu i prisjećaju se onih dana u Sarajevu.

Olimpijska baklja mi je ostala u kući i nestala je u ratu. Ništa više o njenoj sudbini ne znam. Od početka je bilo namijenjeno da ne ostane trajno moja, i čini se da je ona to ispoštovala. Možda je tako i pravo… Nestale su i novine u kojima se tada pojavljivala moja slika s bakljom u ruci na svečanoj pozornici.

Od tog lijepog događaja ostale su jedino uspomene. U nedostatku stvarnosti, nekada i uspomene dobro dođu i izmame osmijeh na usnama. Da, sve nam mogu uzeti, ali uspomene nikada!