Sličice iz djetinjstva

Izdavačka kuća Bosanska riječ iz Sarajeva poznata je po izdanjima udžbenika i knjiga koje su na popisu lektire, a koje svojom kvalitetom izrade i dizajnom ne zaostaju za knjigama najrenomiranijih izdavačkih kuća u svijetu.

Ovih dana iz Bosanske riječi izašla je jedna knjiga koja nije ni udžbenik niti je na spisku lektire, a opet je u vezi sa školom i lektirom.Umjesto da sam pišem o toj knjizi, ja ću vam ovdje samo prenijeti uvod Ivice Vanje Rorića, koji je i priredio knjigu, a iz kog se može zključiti o kakvoj knjizi je riječ:

KNJIGA KOJE „TEČE“

Ovaj izbor počinje od Ive Andrića i završava se s Ivom Kobašem. Niti je Ivo Andrić najstariji bosanskohercegovački pisac koji se ogledao i u književnosti za mlade, niti je Ivo Kobaš najmlađi, međutim, Andrić je prvi od starijih pisaca koji ima tekst koji odgovara konceptu ove knjige, a Ivo Kobaš se može smatrati najizraslijim predstavnikom mlađe generacije, i to je razlog što ova knjiga „teče” između njih dvojice.

Priređivač je bio u dilemi koje pisce uvrstiti a koje ne. Imao je pritom u vidu rasprave o tome da li je npr. Ivo Andrić i dječiji pisac, da li je to i Nenad Radanović, i još neki. Za priređivača je svaki pisac koji je makar malo doprinio književnosti za mlade i dječiji pisac, zato će čitalac u ovoj knjizi naći i pisce koji u književnoj javnosti ne slove kao dječiji.

Druga dilema je bila kojeg pisca (ne) smatrati bosanskohercegovačkim. Da li su Stevan Bulajić i Velimir Milošević (da ne spominjemo ostale) bosanskohercegovački pisci ili ne? Stevan Bulajić je rođen u Crnoj Gori a Velimir Milošević na Kosovu. Priređivač je kao kriterij uzeo dva elementa: a) da li je neki pisac rođen u Bosni i Hercegovini, b) ako je rođen u drugoj republici bivše Jugoslavije, da li je veći dio života proveo u Bosni i Hercegovini i da li je u tom periodu napisao svoja najznačajnija djela. Ako jest, on tada pripada i svojoj matičnoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. (Priređivač namjerno ne uvrštava pisce u nacionalne književnosti jer mu nije mila priča da postoje samo nacionalne književnosti a ne i bosanskohercegovačka).

Razmišljajući o redoslijedu pisaca, priređivač je odlučio da to bude godina piščeva rođenja. Na taj način se lakše prati razvojni put ove književnosti. Dalje, piscima je ostavio slobodu da sami odrede dužinu teksta i odaberu fotografije koje smatraju primjerenim, što se pokazalo kao dobro jer smo dobili najzanimljiviji mogući uvid u život i stvaralački svijet naših pisaca.

Nije uvijek bilo moguće naručiti tekst od pisca, kao u slučaju Skendera Kulenovića koji je u međuvremenu bio umro, pa je npr. ovdje uvršten njegov tekst o sebi iz knjige „Gromovo đule”, prvotno objavljene u sjajnoj biblioteci „Zlatna grlica” Izdavačke kuće „Vuk Karadžić” u Beogradu, u kojoj je objavljeno i nekoliko djela drugih bosanskohercegovačkih autora. Nije bilo moguće doći ni do fotografija iz djetinjstva pojedinih pisaca, zato će neke priče djelovati neujednačeno. Priređivač se potrudio da pronađe sve do čega je bilo moguće doći, a na čitaocima je da procijene koliko je u tome uspio.

Ova knjiga je u neku ruku nastavak knjige koju je prije 45 godina u dva toma objavio veliki pisac i izdavač Ahmet Hromadžić*. Tada je bila riječ o jugoslovenskim dječijim piscima. Ovaj priređivač je imao privilegiju da mu je Ahmet Hromadžić bio prijatelj i ova knjiga je ostvarenje njihovog dogovora da se objavi nova knjiga o dječijim piscima, ovaj put bosanskohercegovačkim.

To je knjiga koju držite u ruci.

Da bi se napravila veza sa knjigom Ahmeta Hromadžića, on je predložio da se u ovu knjigu uvrste tekstovi bosanskohercegovačkih pisaca iz njegovog izdanja – zato su ovdje tekstovi Branka Ćopića, Alekse Mikića, Šukrije Pandže, Stevana Bulajića, Slavka Mićanovića, Anđelka Ristića i samog Ahmeta Hromadžića.

Nije bilo jednostavno prirediti ovu knjigu. Priređivač je ponudio najvećem broju dječijih pisaca da napišu tekst. Do nekih se moglo doći, do nekih nije. Neki su predali tekstove do određenog roka, neki nisu. Priređivač se nije upuštao u to koji je pisac značajniji; njemu su za ovu priliku svi značajni, a čitaoci su ti koji na kraju određuju kakvo je čije mjesto u književnosti. U ovoj knjizi svakako su trebali naći svoje mjesto još neki značajni pisci, ali to neka ostane za novu knjigu koja se već stvara samim tim što pisci ne „miruju” – pišući nova djela, piše se i novi tom „Sličica iz djetinjstva”. Priređivaču je posebno žao što u knjizi nema tekstova sjajnih pisaca Dragana Kulidžana, Nasihe Kapidžić-Hadžić, Ivana Kušana i Ante Gardaša, koji su otišli sa ovoga svijeta prije nego što su mogli biti zamoljeni da napišu priloge za knjigu.

Ovo je nedovršena knjiga – ali je to knjiga koja „teče”. Bosanskohercegovačka književnost za djecu, bez obzira što je posljednjih godina u zastoju i nema podmlatka, svakako će se „vratiti sebi” i nastaviti da se razvija, sa manje ili više uspjeha – no u svakom slučaju ona nastavlja živjeti, i nadamo se da će u dogledno vrijeme iznjedriti nekog novog Branka Ćopića, Stevana Bulajića, Ahmeta Hromadžića, Nasihu Kapidžić-Hadžić…

Ivica Vanja Rorić