Smrt

Što ste se prepali ove riječi, pa ona ima samo četiri slova, nema čak ni jednog pravog samoglasnika?! Ali da, mnogi je se prepadnu, ma u kom kontestu ona bila izgovorena.

Eto, jučer je doprla i do mojih ušiju, i to vezana uz moje ime. Ali pošto sam ja već iskusan u tom smislu (kao dijete bio sam „umro“, počele su i pripreme oko sahrane, a onda sam se „predomislio“), nisam se baš mnogo prepao. Ipak, kao da je ta riječ ostavila neki trag u mojim mislima pa sam maloprije, pred buđenje, sanjao nešto vezano za smrt. „Aha“, pomislih, „eto meni teme kojom ću malo napakostiti mojim čitateljima i već im ujutro pokvarim dan! Nekad ih nasmijem, nekad rastužim, nekad… A sad ću ih prpasti.“  Dakle, horor počinje:

Pita me jučer jedan prijatelj što sam se toliko raspisao, da ne slutim smrt, da mi to nije „labuđi pjev“? A onda jutros sanjam dvije starije žene. Jedna ulazi užurbano u neku prostoriju, čini se da je to čekaona na željezničkom kolodvoru, s korpom u ruci u kojoj su jaja spremljena za prodaju na tržnici, a druga sa sličnom korpom punom sira je dočekuje s pitanjem: „Vidi, otkud tebe? Zar ti nisi trebala danas u 11 sati biti eutanazirana?“ „Jesam, stići ću ja na vrijeme prodati jaja i vratiti se. Nikada se na mene nije čekalo pa neće ni na eutanaziji. A tebe će eutanazirati tek sutra?“ „Jest, ja ću sutra za tobom, također u 11, ali neću na tržnicu. Uzet ću slobodno prije podne da se na miru pripremim“, odgovorila je žena sa sirom. Dok sam se ja čudio kao lijepo i bez poteškoće izgovaraju riječ eutanazija, a očito je bilo da nisu bile baš visoko obrazovane, one su o odlasku na „onaj svijet“ razgovarale kao o pravljenju ručka. Kao da je to samo jedan od svakodnevnih, rutinskih poslova.

Probudio sam se i pomislio – pa, možda su u pravu?! Možda baš tako i treba razmišljati i možda baš tako sve i jest. Možda mi previše značaja pridajemo tom događaju? Možda smrt i nije to što mi mislimo da jest? Prije nekoliko godina sam napisao ovakvu, kratku, nazovi pjesmu:

Miris

Kosi se trava.
Miris se širi.

Je li to miris života
koji nestaje,
ili smrti
koja nastaje?

Ali i tada sam to napisao i ostavio, kao što namjeravam i ovaj tekst napisati i ostaviti. Zaključio sam da je to tema o kojoj ne vrijedi puno razmišljati i trošiti energiju uzalud. Smrt svakako još nikoga nije zaboravila, pa neće ni mene niti moje čitatelje. Doći će ona kad joj bude vrijeme, a do tada treba živjeti, i uživati koliko je više moguće. Udahnimo duboko, zaboravimo ovaj tekst, a sjetimo se narodne mudrosti: „Boj se ovna, boj se govna – a kad ćeš živjeti?!“

I? Jesam li vam uspio pokvariti dan? Ako nisam – bravo! Ne dozvolite nikome da vam pokvari dan. Ako jesam, onda neka budem posljednji kome je to uspjelo. Nikada ne dozvolite drugome da upravlja vašim raspoloženjem na način koji vam ne odgovara. Onaj je nešto ružno rekao o vama, a vi se nanervirate. Onaj vam je drsko odgovorio, a vi se nanervirate. Pa to su sve njihovi problemi, oni ne valjaju, neka se oni nerviraju! Zašto VI da se nervirate ako ONI ne valjaju? Osmijeh na lice, i naprijed, čeka vas novi dan!