Snijela koka jaje

Odavno, do prije neki dan, nisam čuo raštimano korsko kokodakanje kokoški. Tek kad sam ga čuo, shvatio sam da ga dugo, dugo nisam slušao.

Odmah sam se sjetio pjesmice koju sam učio u nekom od nižih razreda osnovne škole: Snijela koka jaje, pa već oglas daje… I u toj pjesmi guska kritizira koku zbog tolike graje, jer i ostale ptice nose jaja pa to ne objavljuju s toliko pompe. Ne znam je li koka mnogo vičnija marketingu i reklamama od ostalih ptica, ili je samo tako hvalisava? No, znam da i među ljudima ima onih koji sve što urade pokušavaju obznaniti i pokazati što većem broju ljudi, ali i onih koji tome ne pridaju nikakav značaj.

Neko se fotografira, a onda već poznatim sredstvima na fotografiji stanji struk, izbriše bore, ispravi nos i ko zna šta sve još, pa ga jedva možete prepoznati i tek tada takvu sliku objavi. Teško će takvi objaviti sliku na kojoj rintaju u prljavoj i staroj odjeći; samo ih vidite kako uživaju za prepunim stolom, u veselom društvu, mada su im u životu to samo rijetki trenuci, a većina vremena je teški i dosadni posao. Neki ne pridaju značaj samoreklami i gotovo sve što urade i kako izgledaju sačuvaju za sebe. Dakle, za koga od ovih ljudi bi se moglo reći da postupa ispravno, da radi kako treba?

To zavisi od mnogo faktora, ali u svemu je najvažniji cilj koji se želi postići. Ako nešto radite s ciljem da vam što više ljudi kaže kako je to dobro, onda će tome, vjerovati je, pomoći i reklama i samoreklama. Možda ste, recimo, zidar koji nema dovoljno posla, a drugi vas ne hvale. U tom slučaju kažete da ste rušili neki zid tri puta dok ga niste napravili kako treba, slikate ga iz odgovarajućeg ugla pa to objavite, i neki će odmah vjerovati da je taj zid sad urađen perfektno, a da vi ne ostavljate posao dok ga ne uradite kako valja. Ako imate posla preko glave i ne možete stići koliko imate ponuda, nećete mnogo pričati o svojim poslovnim uspjesima. Nema potrebe.

Nekada samoreklama može biti i kontraproduktivna. Znam neke ljude koji rijetko kad u životu dobiju pohvalu, pa kad je dobiju, to pokušavaju razglasiti na sve strane. Jedan je tako pomogao susjedu u ratu, i kasnije je uvijek, kad bi bilo više ljudi prisutno, poticao tog kome je pomogao da ispriča o njegovom dobročinstvu. Neugodno je to pričati čovjeku koji je dobio takvu pomoć i slušati prisutnim ljudima dok im priča, samo je ugodno ovom koji je pomogao, a pomogao je, očito je, samo zato da bi se o tom moglo pričati. Ta pomoć ga, u stvari, nije ništa koštala, sastojala se u tome da nije odao gdje se ovaj krio, a mogao je to učiniti. A znam i neke koji su radili mnoga dobra djela, a da o tome nikada nisu govorili. Ponešto se o njima ipak dozna, ispričaju oni kojima je pomoć stigla, i to stvori ljepšu sliku o dobrotvorima.

Ipak, samoreklamiranje kod koka se razlikuje od onog kod ljudi. Neka koke i dalje kokodaču, a ljudi neka dobro razmisle kad trebaju „kokodakati“, a kada ne.