Odavno, do prije neki dan, nisam čuo raštimano korsko kokodakanje kokoški. Tek kad sam ga čuo, shvatio sam da ga dugo, dugo nisam slušao.
Odmah sam se sjetio pjesmice koju sam učio u nekom od nižih razreda osnovne škole: Snijela koka jaje, pa već oglas daje… I u toj pjesmi guska kritizira koku zbog tolike graje, jer i ostale ptice nose jaja pa to ne objavljuju s toliko pompe. Ne znam je li koka mnogo vičnija marketingu i reklamama od ostalih ptica, ili je samo tako hvalisava? No, znam da i među ljudima ima onih koji sve što urade pokušavaju obznaniti i pokazati što većem broju ljudi, ali i onih koji tome ne pridaju nikakav značaj.
Neko se fotografira, a onda već poznatim sredstvima na fotografiji stanji struk, izbriše bore, ispravi nos i ko zna šta sve još, pa ga jedva možete prepoznati i tek tada takvu sliku objavi. Teško će takvi objaviti sliku na kojoj rintaju u prljavoj i staroj odjeći; samo ih vidite kako uživaju za prepunim stolom, u veselom društvu, mada su im u životu to samo rijetki trenuci, a većina vremena je teški i dosadni posao. Neki ne pridaju značaj samoreklami i gotovo sve što urade i kako izgledaju sačuvaju za sebe. Dakle, za koga od ovih ljudi bi se moglo reći da postupa ispravno, da radi kako treba?
To zavisi od mnogo faktora, ali u svemu je najvažniji cilj koji se želi postići. Ako nešto radite s ciljem da vam što više ljudi kaže kako je to dobro, onda će tome, vjerovati je, pomoći i reklama i samoreklama. Možda ste, recimo, zidar koji nema dovoljno posla, a drugi vas ne hvale. U tom slučaju kažete da ste rušili neki zid tri puta dok ga niste napravili kako treba, slikate ga iz odgovarajućeg ugla pa to objavite, i neki će odmah vjerovati da je taj zid sad urađen perfektno, a da vi ne ostavljate posao dok ga ne uradite kako valja. Ako imate posla preko glave i ne možete stići koliko imate ponuda, nećete mnogo pričati o svojim poslovnim uspjesima. Nema potrebe.
Nekada samoreklama može biti i kontraproduktivna. Znam neke ljude koji rijetko kad u životu dobiju pohvalu, pa kad je dobiju, to pokušavaju razglasiti na sve strane. Jedan je tako pomogao susjedu u ratu, i kasnije je uvijek, kad bi bilo više ljudi prisutno, poticao tog kome je pomogao da ispriča o njegovom dobročinstvu. Neugodno je to pričati čovjeku koji je dobio takvu pomoć i slušati prisutnim ljudima dok im priča, samo je ugodno ovom koji je pomogao, a pomogao je, očito je, samo zato da bi se o tom moglo pričati. Ta pomoć ga, u stvari, nije ništa koštala, sastojala se u tome da nije odao gdje se ovaj krio, a mogao je to učiniti. A znam i neke koji su radili mnoga dobra djela, a da o tome nikada nisu govorili. Ponešto se o njima ipak dozna, ispričaju oni kojima je pomoć stigla, i to stvori ljepšu sliku o dobrotvorima.
Ipak, samoreklamiranje kod koka se razlikuje od onog kod ljudi. Neka koke i dalje kokodaču, a ljudi neka dobro razmisle kad trebaju „kokodakati“, a kada ne.
Odlican text.Hvala sto u tebi imam istomisljenika.
Sigurno je nebrojeno puta više svakodnevnih malih ljudskih dobročinstava o kojima nitko ne govori. Ni oni koji čine dobro, ni oni kojima se učini dobro. Uglavnom čujemo za ‘velike’ filantrope (nije rijetkost da su takvi upravo najveći mrzitelji čovjeka) i njihove zaklade. Mogli bismo tu raspravljati o licemjerju tipa ‘ukradeš, otmeš milijardu i vratiš stotinu tisuća’ i tako umanjivati sama djela. Ipak je bolje da i licemjeri pomažu, nego li da ne pomažu uopće. Davno mi je o tomu otvorila oči jedna mlada kiparica dok je radila diplomski rad, kaže – Ja sam zapravo zahvalno Bogu na postojanju snobova. Da nije njih, ja ne bih mogla raditi ovo, a kamo li živjeti od kiparenja. Skupljamo ovih proteklih mjeseci u općini novac od dobrovoljnih priloga za izgradnju spomenika zaslužnom građaninu. Neki daju koliko mogu, neki pljuju svisoka i ne daju ništa. Uglavnom, skupilo se nešto novca, niti trećina od potrebnog. Sretnem… Čitaj više »
O društvenim mrežama i psihološkim posledicama njihovog prekomernog korišćenja možemo posebnu temu da otvorimo …