Dobrodošli u treći članak o nogometu u Hrvata!
U prošla dva članka rekli smo nešto o tome kako je nogomet kao takav došao u hrvatske krajeve, kako su nastali prvi hrvatski nogometni klubovi te o nastanku najpoznatijeg hrvatskog brenda na svijetu – hrvatskog dresa, tj. popularnih ”kockica”. Treći članak posvećen je hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njezinim uspjesima od samostalnosti, a s obzirom da je Europsko prvenstvo u Francuskoj u punome jeku i da (barem zasad) hrvatska izabrana vrsta na čelu sa izbornikom Čačićem ostvaruje dobar rezultat, najveću pozornost ćemo obratiti baš na natjecanja na Starom kontinentu.
Danas gotovo da i nema poznavatelja nogometa koji ne znaju za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine, činjenice da je Davor Šuker osvojio zlatnu kopačku kao najbolji strijelac prvenstva i to da je na tom svjetskom prvenstvu, koje je Hrvatskoj bilo prvo, hrvatska reprezentacija osvojila treće mjesto, što je više nego impresivan rezultat, pogotovo ako uzmemo u obzir to da je Hrvatska zemlja sa nešto više od 4.3 milijuna stanovnika. Uz ovaj podvig, važno je reći i da je Hrvatska dosad, tj. od neovisnosti nastupila na četiri svjetska i pet europskih prvenstava, no o tome nešto više kasnije.
1944 godina i prve kvalifikacije
Hrvatska nogometna reprezentacija je postala članicom FIFA–e sredinom 1992. godine i na službenoj ljestvici tada je zauzela tek skromno 125. mjesto. Svijet tada još nije bio upoznat s Vatrenima, a za igračke sposobnosti i čarolije Šukera, Bobana, Stanića i Prosinečkog svijet je koliko-toliko znao samo preko njihovih igara u klubovima.
No zbog mnogih problema, kao što su nedopuštanje hrvatskim klubovima da nastupaju u natjecanjima tadašnjeg Kupa UEFA-e (današnja Europska Liga) i Lige Prvaka zbog ”ratnih okolnosti”, FIFA (međunarodna nogometna organizacija) doprinosila je međunarodnoj izolaciji Hrvatske. Nadalje, Hrvatskoj nije bilo dopušteno niti nastupanje u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994. Hrvatska je zamalo ostala bez prava na kvalifikacije na Europsko prvenstvo 1996., što je izazvalo buru negodovanja i bijes hrvatske športske javnosti koja je urgirala i promovirala Hrvatsku i pomogla hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji da (napokon) dobije priliku za sudjelovanje u kvalifikacijama za veliki turnir, a hrvatska nogometna reprezentacija je to uzvratila na najbolji mogući način.
Smještena u vrlo tešku skupinu sa tadašnjim viceprvacima svijeta, jakom Italijom, Hrvatska se kao pobjednik skupine automatski kvalificirala na Euro 1996., koji se održao u Engleskoj. To je bilo prvo natjecanje na kojem je svijet mogao vidjeti hrvatsku nogometnu vrstu i upoznati se sa ”Ćirinim sinovima”.
Prva utakmica je uvijek teška, to je svima poznato. Ništa drugačije ni lakše nije bilo ni Vatrenima u tada kišom natopljenom Nottinghamu, gdje je Hrvatska odigrala svoju prvu utakmicu na velikim natjecanjima. Protivnik je bila nezgodna i žilava Turska na čelu sa potentnim Hakanom Sukurom. Nasreću, Hrvatska je tu utakmicu pobijedila 0-1 golom Gorana Vlaovića u 86. minuti i tako osvojila svoje prve bodove.
”Lob” Schmeichelu i Sundellova ”pravda”
Druga utakmica je bila ona u kojoj se sve prelamalo, utakmica koju je nekako trebalo dobiti, a pomisao da igrate protiv europskih prvaka Danske u kojoj nastupaju braća Laudrup i izvrsni vratar Peter Schmeichel značila je da ‘repku’ čeka težak posao.
Ali posao je ispao lakši od očekivanog! Hrvatska je odličnom igrom uspjela pobijediti Dance sa rezultatom 3-0, a Šukerovo prebacivanje danskog vratara uvršteno je među 100 najbolje postignutih golova ikada. Tako je nakon 2. kola Hrvatska imala šest bodova što je značilo da se kvalificirala u četvrtfinale. Treća utakmica protiv Portugala (gdje je tada nastupao i mlađahni Figo) bila je više odmor i ”čuvanje” prve jedanaestorice za onaj pravi četvrtfinalni ogled.
Ondje je Hrvatsku čekala Njemačka. Susret je obilježen crvenim kartonom Igora Štimca, nešportskim ponašanjem njemačkih igrača (za koje švedski sudac Sundell nažalost nije imao iste kriterije), izvrsnim golom Davora Šukera i nažalost porazom Hrvatske te ispadanjem sa Eura. Bez obzira na sve, Hrvatska je ostavila i više nego dobar dojam i pokazala je da je jedna ozbiljna, talentirana i tehnički vrlo zrela momčad od koje se može puno toga očekivati na idućim natjecanjima i godinama koje dolaze.
Francuska ’98 i neuspjeh u kvalifikacijama za Euro 2000.
Pomalo teže od očekivanog, Hrvatska je izborila svoje mjesto među najbolje 32 reprezentacije svijeta za predstojeću svjetsku smotru koja se održala 1998. godine u Francuskoj. Hrvatska je svoj plasman ‘zaradila’ pobjedom protiv Ukrajine u doigravanju.
Na SP-u ’98, Hrvatska je smještena u skupinu H sa reprezentacijama Jamajke, Japana i Batistutinom Argentinom (gdje su tada još igrali današnji trener Atletico Madrida Diego Simeone, Javier Zanetti, Ariel Ortega, Juan Sebastian Veron i drugi). Još jednom Hrvatska je prošla skupinu. Pobjedama protiv Jamajke (3-1) i rastrčanog Japana u vrućem Nantesu (1-0), te porazom od Argentine (0-1) Hrvatska se plasirala u osminu finala SP-a gdje ju je čekao pobjednik skupine G (skupine u kojoj je bila vrlo jaka Engleska predvođena Beckhamom, Shearerom, Sheringhammom, Campbellom, Seamenom i drugima), a to je bila Rumunjska. Povlačenje Asanovića i jedanaesterac donijeli su hrvatskoj vrsti pogodak prednosti koji joj je na kraju donio i pobjedu i plasman u četvrtzavršnicu gdje je Hrvatsku čekao nitko drugi nego – Njemačka koja je osvojila Euro 1996.
Vrlo ružan start Woernsa na Šukerom značio je izravan crveni karton za njemačkog igrača. A nakon toga slijedila je hrvatska rapsodija. Tri pogotka (Jarni, Vlaović i Šuker) značila su prolazak u polufinale SP-a, sve nakon toga je povijest. Hrvatska je osvojila broncu na SP-u i pokazala svijetu da jedna mala zemlja može dati tako puno i da je srce i borbenost iznad novca, prestiža i činjenica da se radi o ”velikima” i ”malima”.
No, nažalost Hrvatska se nije uspjela kvalificirati na Euro 2000. koji se održao u Nizozemskoj i Belgiji. Treće mjesto (ispod Republike Irske i Jugoslavije) značilo je da Hrvatska preskače jedno natjecanje. Nastup na idućem Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine i činjenica da su nekadašnji Vatreni na čelu sa sada već ”starim” Šukerom, Bokšićem, Prosinečkim i ostalima bili izmješani sa nekim ”novim” licima značilo je upitan uspjeh. Upravo se to i dogodilo. Porazima od Meksika (1-0) i Ekvadora (1-0), te pobjedom nad Italijom (2-1) Hrvatska nije uspjela ono što joj je pošlo za nogom prije četiri godine – proći skupinu i već nakon tri kola igara po skupinama morala se oprostiti od daljnjeg nastupa na SP-u.
‘Treći’ u skupini
Završetkom SP-a u Aziji sa reprezentacijom se oprostila većina igrača koji su predstavljali Vatrene iz Francuske, a došli su neki ”novi” klinci (koji će kasnije postati okosnica nove hrvatske reprezentacije). Iduće Europsko prvenstvo Hrvatska je izborila kroz dodatne kvalifikacije i igru protiv Slovenije. Ključan je bio gol Dade Prše u Sloveniji koji je Hrvatskoj donio pobjedu od 1-0 i kvalifikacije na novo Europsko prvenstvo.
Euro u Portugalu bilo je drugačije od onog ‘davnog’ Eura ’96. Razlog tomu je bio puno teža skupina (tadašnji europski prvaci Francuzi na čelu sa Zidaneom, Trezeguetom, Henryjem, Barthezom i drugima, moćni Englezi na čelu sa mladim Rooneyem te uvijek neugodni Švicarci) i neke zaista čudne odluke izbornika Barića pod kojim je Hrvatska igrala dosta spor i ‘oprezan’ nogomet. Posljedica svega toga bio je slabašan rezultat (0-0) u prvoj utakmici protiv Švicarske i remi protiv europskih prvaka Francuza (2-2), u utakmici u kojoj je nakon autogola Tudora i francuskog vodstva od 1-0 Hrvatska uspjela preokrenuti rezultat golovima Rapajića iz jedanaesterca i sjajnim ”volejem” Dade Prše. No, katastrofalna pogreška Tudora i ”čarobna” ruka Trezegueta (koju Danac Nielsen nije vidio) donijelo je konačnih 2-2 i saznanje da ćemo prolazak u četvrtfinale trebati tražiti protiv Engleza.
To se nažalost nije dogodilo. Iako je Hrvatska povela golom Nike Kovača, Englezi su na kraju pobijedili 4-2 i Hrvatska je eliminirana već u grupnoj fazi natjecanja, baš kao i na idućem Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Hrvatska je tako silno i snažno htjela ostvariti neki dobar rezultat na natjecanjima, no nažalost sve do 2008. nije nikako išlo i Hrvatska je bila ”osuđena” na ispadanja već u grupnoj fazi natjecanja. Razlozi za to su mnogi. Neki od njih su i nedostatak sreće, prevelik oprez, nesmotrenost pojedinih igrača i činjenica da se svaku ”iduću” hrvatsku vrstu konstantno uspoređivalo sa ”brončanim” Vatrenima, što je stavljalo ogromno breme zato što se na svako natjecanje išlo sa imperativom ”mi moramo”, što je u konačnici rezultiralo razočaranjima i ispadanjem.
Pravu transformaciju hrvatska nogometna vrsta doživljava pod vodstvom Slavena Bilića, koji je reprezentaciju preuzeo nakon odlaska Zlatka Kranjčara u ljeto 2006. godine. Bilić, osim što je značajno pomladio reprezentaciju, implementirao je i nogomet kakav hrvatska nogometna reprezentacija igra i danas: brz, okomit, puno kratkih dodavanja, s naglaskom na posjed i napad protivničkog gola. Ovakav način igre se danas malo promijenio od 2006. godine (jedan umjesto dva napadača npr.), ali ono što je Slaven Bilić ‘donio’ je ostalo i na tim temeljima je mogao raditi svaki budući izbornik, pa tako i današnji.
Nova generacija hrvatskog nogometa
Slaven Bilić preuzeo je vodstvo hrvatske nogometne reprezentacije u ljeto 2006. i nakon prijateljske pobjede nad svjetskim prvacima Italijom (0-2) vidjelo se da se od ‘nove’ i ‘pomlađene’ Hrvatske može puno toga očekivati.
Žrijeb za Euro 2008., koje se održalo u Austriji i Švicarskoj donio je Hrvatskoj jako tešku skupinu sa Hiddinkovom Rusijom (dva puta 0-0) i Englezima. Malo tko je prognozirao dobar rezultat za Hrvate, a rezultat je bio nikad bolji! Hrvatska se kao pobjednik skupine kvalificirala na Europsko prvenstvo, ostavivši iza sebe moćne Ruse, neugodne ali i neuigrane Engleze i žilave Izralece.
Austrija je 2008. bila jako vesela za Hrvate. Ne samo zbog blizine sa Hrvatskom i činjenici da u Austriji živi velik broj Hrvata, nego i zbog toga što je Hrvatska, iako smještena u skupinu sa domaćinom Austrijom, uvijek jakom Njemačkom i Poljskom izborila prvo mjesto u skupini, osvojivši maksimalnih devet bodova, što je na Euru 2008. pošlo za nogom samo Španjolcima i Nizozemcima.
Mlada, rastrčana i poletna Hrvatska na čelu sa braćom Kovač, mladim Rakitićem, Modrićem, Čorlukom i furioznim Olićem koji je bio neuhvatljiv za protivničke obrane pokazala je da je i više nego spremna za ono što se od nje očekuje. Najslađa i najbolja pobjeda je bila ona protiv Nijemaca (2-1), ali niti one druge dvije nisu ništa manje važne (Austrija 0-1 Hrvatska, Poljska 0-1 Hrvatska). Tako je Hrvatska prekinula niz neprolaženja skupine i po prvi puta nakon 1998. godine je izborila prolaz dalje.
No dalje, u četvrtfinalu, Hrvate su čekali Turci.
Ernst- Happel stadion, Beč. Utakmica koja je bila dosta tvrda i nezgodna, nakon regularnog vremena i rezultata od 0-0 otišla je u produžetke. Koji su pripali Hrvatskoj. Barem se tako činilo do onog (za nas Hrvate) nesretnog izjednačujućeg pogotka Senturka koji je Turke ”vratio iz mrtvih” i omogućio im priliku iz jedanaesteraca koju su Turci iskoristili i više nego dobro.
Turska je pobijedila Hrvatsku u raspucavanju, no Hrvatska iako razočarana, mogla se vratiti itekako ponosna kući.
Hrvatska je Europskim prvenstvom u Austriji i Švicarskoj pokazala da je gladna i sposobna novih rezultata i da one pobjede protiv Engleza u kvalifikacijama te protiv Nijemaca u skupini nisu nikako bile slučajnost.
Euro 2012. i 2016.
Hrvatska reprezentacija se također kvalificirala na iduća dva Europska prvenstva, na ono 2012. koje se održalo u Poljskoj i Ukrajini te na ovom koje se odvija u Francuskoj. Mnogi će reći da je hrvatska nogometna reprezentacija mogla osvojiti ”nešto”, da je mogla postići bolje rezultate. Je li to tako ili nije, to je tema za rasprave koje mogu trajati danima, ali ono što jest činjenica i istina ogleda se u tome da se hrvatska reprezentacija od samostalnosti kvalificirala na sveukupno devet natjecanja (pet europskih i četiri svjetska prvenstva), što je realno za jednu malu zemlju velik uspjeh.
Zasad, u Francuskoj nakon prvog kola i pobjede nad Turcima ‘bombom’ Modrića, Hrvatska napreduje prema svome cilju – prema prolasku u drugi krug. Hoće li u tome uspjeti ili ne ostaje nam vidjeti, ali ono što jest sigurno jest to da je Hrvatska opet na jednom velikom natjecanju, da naši igrači opet ponosno nose hrvatski dres i s ponosom predstavljaju našu zemlju.
A to jest ono što je najvažnije. I možemo biti sigurni da ako Vatreni opet daju sve od sebe, da će rezultat doći. No i u slučaju eventualnog ”neuspjeha”, tko će im moći zamjeriti ako zaista daju sve od sebe? Jer ako je protivnik bolji i ako te pobijedi, jedino što preostaje je da mu čestitaš i priznaš da je bolji. To je odlika pobjednika, čak i u porazu. No, nadajmo se da će Vatreni na ovom Euru otići što dalje.