Zbog redovnog fizičkog napora u organizmu sportiste dešavaju se određene promene. Najvažnija od svih je promena koja se dešava na srčanom mišiću. Ta promena u sportskoj medicini zove se sportsko srce. Gde su granice fizioloških promena i gde počinje patologija?
Bavljenje fizičkom aktivnošću dovodi do određenih promena u organizmu. Promenama su izloženi svi organi i sistemi organa. Najuočljiviji pokazatelj uticaja koji fizička aktivnost ima na telo jeste muskuloznost. Dobri poznavaoci sporta na osnovu telesne građe mogu čak prepoznati i kojim se sportom neko bavi.
Međutim, potrebno je reći da sport sa sobom, pored dobrih stvari, nosi i određene rizike. Ti rizici se kreću od povređivanja do iznenadne smrti. Sportski lekari, bar oni koji su uključeni u vrhunski sport, svesni su tih rizika i u svojoj praksi postavljaju se vrlo obazrivo prema određenim stanjima i simptomima. Šta dovodi do iznenadne smrti sportiste koji je u trenažnom procesu i koji nije pokazivao nikakve znake bolesti?
Verovatno najvažniji uticaj fizičke aktivnosti je onaj koji trpi kardiovaskularni sistem. Neki od najvećih autoriteta iz oblasti sportske nauke posvetili su svoje karijere proučavanju kadiovaskularnog sistema izloženog dugoročnom fizičkom naporu. Parametri srčanosudovnog sistema poput pulsa i krvnog pritiska drugačiji su kod sportista nego kod neaktivnih ljudi. Najčešći termin koji se pominje u sportskoj praksi kada je u pitanju kardiovaskularni sistem je sportsko srce. Ljudi često upotrebljvaju taj termin, a da u stvari nisu dovoljno informisani o čemu se radi.
Sportsko srce predstavlja čitav spektar promena na srčanosudovnom sistemu sportiste. Sve to se dešava kao odgovor na izloženost fizičkom naporu i smatraju se fiziološkim do jedne granice. Sportska medicina ima zadatak da ustanovi razliku između promena koje se smatraju fiziološkim i stanjima koja se smatraju patološkim. Pojedina od stanja su čak indikacija za potpuni prestanak bavljenja sportskom aktivnošću.
Fiziologija
Promene na srcu se dešavaju kao odgovor na redovno izlaganje fizičkom naporu. Uglavno se manifestuju povećanjem mase i zapremine samog srčanog mišića i zadebljanjem zida leve srčane komore. Različite fizičke aktivnosti izazivaju i različite tipove promena.
Dinamički napori, poput trčanja, utiču na srčanu frekvenciju, udarni i minutni volumen srca. Puls u miru je kod ljudi koji se bave trkačkim disciplinama niži nego kod neaktivnih ljudi. To je posledica što njihovo srce jednim udarom ispumpa više krvi (udarni volumen), pa im je za pokretanje iste količine krvi kroz sudovni sistem potrebno manje otkucaja. Minutni volumen je količina krvi koju srce ispumpa u toku jednog minuta. Ovakve aktivnosti dovode do tzv. ekscentrične hipertrofije leve komore, koja se manifestuje povećanjem unutrašnjih dimenzija leve komore i srazmernim povećanjem debljine zida komore.
Statičke aktivnosti, poput dizanja tegova, dovode do tzv. koncentrične hipertrofije leve komore. Tokom ovih aktivnosti dolazi do znatnog povećanja krvnog pritiska. Koncentrična hipertrofija leve komore nastaje kao rezultat povećanog pritiska unutar srčanih šupljina tokom napora i ogleda se u povećanju debljine zida komore, ali ne i srazmernom povećanju njene unutrašnje zapremine. Sportska praksa pokazala je da su oblici hipertorfije najčešće pomešani, jer su sportisti najčešće izloženi pomešanim aktivnostima. Na krajevima raspodele nalaze se sportisti koji se bave specifičnim aktivnostima koje skoro isključuju drugačiji tip napora.
Prema tome, profesionalni sport je svjesno stavljanje glave u torbu. Radi se o biznisu u kojem poslodavac zeli maksimalno iskoristiti “stroj” u predvidjenom radnom vijeku. Ako sportski lekar krivo procijeni opterecenje, bas kao anesteziolog, posljedice su invaliditet ili smrt. Da li je itko odgovarao u takvim nerijetkim slucajevima?
Zbog posla san ima česte preglede. Tako san počea trčat redovito i nakon nekoliko miseci mi doktorica na pregledu kaže da čuje po lupanju srca da se bavim kardio treningom. Fascinantna mi je ta promjena u tijelu tj način na koji se tijelo prilagođava novonastaloj situaciji.
Baviti se sportom uopće nije loše, dapače. Imam dosta godina i znam, da je bolje baviti se nekom tjelesnom aktivnosti, nego ne baviti se. Pa riskantno je i hodati po ulici, voziti auto ili jesti hranu koja je sumnjiva. Sve nas to može dovesti do teškoća, oboljenja ili ozljeda. I do smrti. No, jednog dana sve šta je živo, uključujući i našu matičnu zvijezdu Sunce, umrijeti će. Nestati. Autor je odlično primijetio da se na temelju izgleda da zaključiti šta netko vježba. Ja na temelju izgl eda mogu preporučiti nekom djetetu ili mladom dečku ili curi, šta bi za njih bilo najbolje vježbati. Jer, npr., za biti gimnastičar ili akrobat, e pa to nije za momka koji je visok recimo dva metra i ima sto kila, a pun mišića. Hm, za njega su drugi sportovi. A već se u djetinjstvu može točno predvidjeti, koliko će tko biti visok i kako… Čitaj više »
Zanimljiva tema ,jako zanimljiva barem meni.
Imam sportsko srce i uvijek kada idem na neki pregled ,doktori me onak nekako čudno pogledaju i kažu znaš li da imaš sportsko srce i da moraš biti pazljiv zbog toga prema tijelu. Nisam shvaćao zašto mi to govore jer mi nitko nije rekao šta do donosi i šta odnosi dok mi se nije dogodio jedan problem gdje sam praktički već bio na drugom svijetu. Sportsko srce je jako opširna tema i doktori još nisu sve saznali u vezi toga pojma,barem su meni tako rekli kada sam bio na razgovoru poslije stanja kroz koje sam prošao.Sve u svemu zanimljiva tema i iskustva.
Hej, nemojte…
nama gradskim štakorima je to osnovni vid sportsko rekreativne aktivnosti i tjelesne vježbice.
Hobi. Pravo i dužnost.
Ljeti npr kad trče curice, što izaziva zadivljenost kod slučajnih prolaznika, vozača i tramvajaca…ili zimi, bakica špura zadivljujućom brzinom, mašući kišobranom…a kad se dočepa tramvaja, taj isti kišobran bi mogla koristiti i protiv mladih bezobraznika (svi ispod 50 godina), koji joj ne žele ustupiti mjesto…ipak, dominantna je taktika teškog stenjanja i naslanjanja na odabranog subjekta.
Starčićima oči sjevaju, a štake skoro smetaju od navale adrenalina…ma čekaju ih tramvajci, al’ red je malo pružit korak…