Sreća je u sitnicama

Mnogo je onih koji bi trebali, po široko prihvaćenim kriterijima biti sretni, presretni, a ne osjećaju se tako. Neki od njih se čak osjećaju nesretnima.

Nije lako biti najbolji u nečemu u čemu je velika konkurencija.  Među toliko milijardi ljudi – biti najpametniji. Ili najjači. Najbrži. Među toliko milijardi žena biti najbolja pjevačica. Biti najljepša. Najbolja učiteljica. Mnogo je velikih stvari koje treba posjedovati da bi se u nečemu bilo prvi, ali i detalja, nijansi, gotovo nevidljivih sitnica koje odlučuju u takvim natjecanjima. Pobjeda je svakome draga i prirodno je za očekivati da je pobjednik i sretan zbog nje. Ostvario je ono čemu je težio, kako se ne radovati, ne biti sretan zbog toga?!

Ipak, ni najveći uspjesi nisu dovoljni da nekoga učine potpuno sretnim. Trenutak sreće ne znači da će taj osjećaj ostati trajno. Osvojite medalju na Olimpijskim igrama i radujete se tada, tog dana, nekoliko dana, ali kasnije sve to pada u drugi plan. Ne možete cijeli život biti sretni samo zbog medalje. Postanete milijarder i to vas drži neko vrijeme, a kasnije se opet pojavljuju problemi koji su bili i prije, ili se pojave novi. Može to biti bolest, može neuzvraćena ljubav, osjećaj inferiornosti ili ko zna šta sve, i to vam ne da mira niti vam omogućava da se osjećate sretnim.

S druge strane, neko, na prvi pogled, nema puno razloga za sreću, a osjeća se divno, sve mu je potaman i uvjeren je da je pravi sretnik. Ima tek toliko da nije gladan i neki smještaj koji jedva da se može nazvati domom, a pjesma mu ne silazi s usana i baš uživa u životu. Ne opterećuje se puno razmišljajući o sutrašnjem danu, ne zanima ga šta se događa kilometar dalje od njegovog boravišta i ne pita se je li zdrava hrana koju je pojeo. Nema taj problema u kontaktu s drugim ljudima, za sve ima vremena, osmijeh i lijepu riječ i za svakoga razumijevanja. Nikada u životu nije uradio ništa značajno, po našim mjerilima, niti je tome težio, a osjeća se potpuno ostvarenim i sretnim.

Nema univerzalnog „srećomjera“ koji bi nam izmjerio koliko smo kada sretni. Uspjeh ili neuspjeh mogu bitno utjecati na osjećaj sretnosti, bar neki period, ali oni nisu i garancija sreće u cjelini. Neimaština i neuspjeh mogu u nama izazvati osjećaj nesretnosti, ali ni to nije pouzdano mjerilo. Imati mnogo novca ili ga ne imati nimalo, također mogu mijenjati naše raspoloženje, ali neke ljude nikakva gomila novca ne može potpuno usrećiti niti nekima potpuna besparica može pokvariti raspoloženje. („Pare nisu problem – para nema!“, kaže jedan političar.)

Neki misle da za sreću trebaju velike i krupne stvari. Neki smatraju da su potrebne samo sitnice i da sreću čine male stvari. Ali i male stvari, sitnice, mogu biti skupe. Čini mi se da sam negdje pročitao kako sreću čine male, skupe sitnice, ali samo one koje se ne mogu kupiti – novcem. I, naravno, sretan je onaj ko se sam tako osjeća, a ne onaj za koga drugi misle da je sretan.