Šta hoće ovi Sirijci?!

Cijelom naprednom svijetu nije jasno šta ti Sirijci žele? Jesu li svjesni šta traže, u kakvom svijetu žive, koja su im prava i mogućnosti?

Čini se da oni pojma nemaju ni ko su, ni šta su niti gdje im je mjesto. Eto, dođu im Amerikanci pomoći da se riješe predsjednika koga jesu izabrali ogromnom većinom, ali samo zato što su bili izmanipulirani, a Sirijci se bune. Kažu da Amerikance nisu zvali, da su ovi došli na silu. Ma, nemojte, trebali su još poziv čekati? Kakvi ste, ne biste ih nikada pozvali, a ljudima se dolazi. I šta onda? Oni jednostavno nisu imali izbora, morali su doći i nezvani, i umjesto da im se ispričate zbog nepristojnosti i nepozivanja, još zakerate što su nepozvani došli.

Hajde, ne valjaju im Amerikanci što su nepozvani došli – to bi čovjek nekako i mogao razumjeti (mada ne i opravdati!), jer daleko je Amerika Čemerika. Ali njima ne odgovara ni kada dođu Izraelci, koji su tu, ne samo susjedi, nego i više od toga. Više, zato što su već i dio njihovog teritorija prisvojili, pa su tu domaćini, a ostali nadlijeću i bombardiraju birano, ciljano, odmjereno i pravedno, kao da je njihov. U stvari, oni se ne bi ni trebali smatrati gostima, jer odlučuju o svemu i samostalno baš kao domaćini, ali strogi domaćini, koji svaki korak koji im se ne dopada oštro kažnjavaju. Ali Sirijcima ni oni ne odgovaraju, kažu ni njih nisu zvali, nepoželjni su. Zar je to gostoprimstvo?

Ma, ne valja njima ni Turska, također susjedna zemlja. Čim neki turski tenk uđe i usputno sruši par kuća, Sirijci se naljute. Nije im pravo. Kažu, nisu ih zvali. Oni ne smatraju gostom onoga koga sami ne pozovu. Vele da je to agresija, samo što su ovi s vojskom na tenkovima, s podrškom iz zraka, ušli na njihov teritorij. Kakvi su, nije isključeno da bi mogli još i zapucati na goste, a sve samo zato što ne razumiju njihove dobre namjere. Turci hoće da im pomognu, kako to ne mogu skontati? Ako treba i izginut će, samo kako bi pomogli susjedu u nevolji, jednostavno su takvi.

Ali svu tu neljubaznost prema stranim državama-gostima opet i nekako možemo razumjeti, no kako razumjeti toliku odbojnost prema ISIL-u? Prema ljudima koji su toliko dobronamjerni da su, rizikujući živote, došli na lice mjesta i pokazali im kako treba izgledati prava država? Sve im uradili, riječima i djelom pokazali i dokazali, ali ne vrijedi! Sirijcima ni oni ne valjaju, i opet ponavljaju kako ni njih nisu zvali. Nije pomoglo ni što su ih ovi oslobodili nekoliko miliona suvišnih stanovnika, prognavši ih ili pobivši ih. Što su im porušili one starudije od objekata za koje se stotinama i hiljadama godina oni sami nisu mogli sjetiti da ih treba porušiti. Ne pomaže ni što se pozivaju na Allaha, ni što je za njihovu misiju pun razumijevanja cijeli napredni svijet, na čelu s Bijelim kacigama i Opservatorijem za ljudska prava koji ima čak i jednog zaposlenog, i to onakvog čovjeka! Ljudinu! Sirijci ne vjeruju, zamislite, njemu, nego svojim očima, kao da oni bolje vide u onoj prašini i dimu tamo nego ovaj čovjek iz Londona.

Pa šta bi ovi Sirijci, da oni odlučuju koga će i kada zvati u svoju zemlju? Da se njih pita kome će i pošto prodavati svoju naftu? Da oni biraju svog predsjednika? Da budu suvereni, svoji na svome? Svašta! Pa nisu oni, da oprostite na izrazu, Amerikanci pa da se tako ponašaju. I svaka sitnica im smeta. Ako na grbači osjete bilo čije prkno, njih žulja, mada su sva navedena gospodska. Šta bi da im samar stave na leđa?! Svašta, svašta! Hej, Sirijci, opametite se! Predajte se, jer samo ko se preda može na miru i sretno robovati.