Šta se krije iza porasta kriminala među američkom omladinom?

Uznemirujući trend je u porastu u SAD-u, gdje nasilne zločine čine neki od najmlađih članova društva. Ali s obzirom na političke podjele koje su slomile naciju, određivanje krivnje za ovaj fenomen nije lak zadatak.

Filadelfija je popularno poznata kao ”Grad bratske ljubavi”, ali statistika ubistava govori drugačiju priču. U školskoj godini 2020-2021, 753 učenika javnih škola u ovom gradu u Pensilvaniji od 1,5 miliona ljudi ubile su kolege iz razreda. Policijska statistika pokazuje da je do sredine novembra 31 smrtno stradala žrtva pucnjave bila mlađa od 18 godina – više nego u cijeloj 2020. i trostruko veći broj u odnosu na 2015. Istovremeno, 30 osoba mlađih od 18 godina uhapšeno je zbog ubistava u 2021. – šest puta više nego u 2019.

Koliko god da je srceparajuće vidjeti djecu kako postaju žrtve nasilnih zločina, jednako je uznemirujuće i čisto varvarstvo krivičnih djela za koja su sami optuženi.

U junu je kamera uhvatila grupu mladića iz Filadelfije kako 73-godišnjeg muškarca Džejmsa Lamberta mlađeg tuče saobraćajnim čunjevima. Lambert je preminuo od zadobijenih povreda u bolnici. Prema navodima policije, dvojica 14-godišnjaka optužena su za ubistvo trećeg stepena i zavjeru. Očigledno je 10-godišnji dječak, koji je dugo nakon spavanja, snimio užasno ubistvo svojim telefonom.

Krađa automobila je takođe postala rekreativna aktivnost za omladinu u centru Amerike. Robert J. Contee III, šef Metropolitanske policijske uprave Washington DC-a, rekao je na konferenciji za novinare u februaru da su mnogi pojedinci koji su počinili ove zločine “djeca”.

“Činjenica da između okruga Prince George’s [Maryland] i DC-a imamo preko 200 mladih ljudi koji su počinili krađu automobila za mene je zapanjujuća”, rekao je.

Dok su američka metropolitanska područja dugo bila moćni magneti za kriminalno nastrojene, očekivanje je bilo da su djeca na neki način zaštićena od pridruživanja njihovim redovima. Negdje se ipak mora povući linija u pijesku. Ali danas ta linija više ne postoji jer se najmlađi članovi društva nalaze u istim velikim ligama kao okorjeli kriminalci. Dakle, šta je pošlo po zlu?

Jedan od mogućih načina da se objasni rasprostranjeni američki kriminal mladih je ispitivanje tipične porodične strukture u SAD. Može li se pripisati pukoj koincidenciji da zemlja koja zatvara više  svojih građana nego bilo koja druga na planeti ima i najveću stopu jednoroditeljskih porodica? To je korelacija vrijedna istraživanja.

Davne 1996. godine, Amerikanci su već tražili tragove zašto se činilo da njihovo društvo ide u ponor. Sociolog David Popenoe, razmišljajući o stanjima koja pogađaju djecu – poremećajima u ishrani, depresiji, samoubistvu tinejdžera, zloupotrebi alkohola i droga, da spomenemo samo neke – otkrio je ono što je vjerovao da je glavni katalizator iza njih.

Prema Popenoeu, “odsustvo očeva iz života djece jedan je od najvažnijih uzroka” za ove trendove koji izjedaju zemlju poput malignog raka.

Popenoe je nastavio da pruži zadivljujuću statistiku iz 1990-ih koja je i danas uglavnom ostala nepromijenjena: “Šezdeset posto američkih silovatelja, 72 posto njenih adolescenata ubica i 70 posto zatvorenika na duge staze dolazi iz domova bez oca.” Ova statistika se, očigledno, nije mnogo poboljšala od 1996. Takvi brojevi sugerišu da je u igri nešto više od slučajnosti.

Milenijumima su očevi bili prepoznati kao autoritet u domaćinstvu, dok studije pokazuju da muškarci disciplinuju svoju djecu strože nego žene. U isto vrijeme, očevi služe kao ključni uzori svojim sinovima. Sada, kako se tradicionalna porodica raspada zbog visoke stope razvoda, mnoga djeca moraju naći svoje uzore negdje drugdje, što je obično na ulici među svojim jednako zbunjenim vršnjacima. Kada se u jednačinu pomiješa siromaštvo, djeca iz takvih razorenih porodica bit će u većem iskušenju da izvrše zločine za koje svakodnevno vide da se dešavaju oko njih, posebno ako ne vide posljedice za svoja djela. To je sve više realnost jer policija i sudovi nemaju sredstava da adekvatno kazne ove maloljetnike.

Iako je kriminal među mladima bio u porastu mnogo prije nego što je George Floyd ubijen od strane policije 2020. godine, stavovi prema ovom društvenom fenomenu primjetno su se promijenili usred građanskih nereda. Mnogi američki gradovi, u pokušaju da umire ogorčene demonstrante Black Lives Matter, počeli su da smanjuju budžete ne samo policijskih uprava, već i svojih policajaca, a trenutno su bili najpotrebniji.

Na vrhuncu protesta, grad Sijetl je otišao toliko daleko da je dozvolio demonstrantima Antifa i BLM da stvore svoju zonu bez policije, poznatu prvo kao organizovani protest na Kapitol Hilu (CHOP), a kasnije kao Autonomna zona Kapitol Hil (CHAZ). ). I nekoliko bezbrižnih sati, burna omladina izašla je na ulice u bučnom slavlju i plesu. Ali zabava nije dugo trajala. Zapravo, sami demonstranti su prekinuli eksperiment u anarhiji jer su ljudi počeli da pucaju nakon što je sunce zašlo – najmlađe žrtve pucnjave povezane sa CHAZ-om imale su samo 14 godina. I iako je naučena kritična lekcija, ideja da veliki gradovi mogu funkcionirati bez policije kao ”branitelji mira” ukorijenila se u gradovima širom nacije.

Ovdje treba naglasiti još jednu kritičnu tačku. Ne samo da su korporativni mediji služili kao apologeta “uglavnom mirnih protesta”, holivudske poznate ličnosti su nestrpljivo plaćale zatvorsku kauciju za mlade prestupnike, od kojih su mnogi optuženi za napade na federalne zgrade, kao i na policiju. U isto vrijeme, korporativna Amerika je otvorila svoj novčanik i obećala milijarde dolara BLM-u i drugim sličnim organizacijama, dok su demokratske vođe klekle pred pokretom u isto vrijeme kada su gradovi širom SAD-a bili u plamenu. Ako poruka do sada nije bila jasna da se zločin isplati, to je svakako bilo kada je aktivista BLM-a rekao mladoj publici u Čikagu da je pljačka radnje u redu jer „to je reparacija. Sve što žele da uzmu, uzmite jer ove firme imaju osiguranje.” Sve ovo je poslalo nepogrešivu poruku omladini Amerike da za njihovo kriminalno ponašanje neće biti posljedica osim uglavnom pozitivnih.

Dakle, kakva nada postoji za djecu čiji je primarni izvor usmjeravanja prekinut u najmlađem uzrastu? Nažalost, pitanje je previše komplikovano da bi se ovde dao jasan odgovor. Ali bez prisustva očeva i drugih autoriteta u njihovim životima, američka djeca će biti primorana da slijepo pronalaze put kroz život. A budući da budućnost svake zemlje leži na mladima, to ne sluti na dobro Sjedinjenim Državama.