Šta ti je život

Koliko smo samo puta čuli ove četiri riječi iz naslova!? Neko ih izgovori, uzdahne, a onda krene priča s porukom koja se najbolje oslikava u tom uzdahu. Uprovo te riječi sam i ja nedavno u sebi izgovorio kad sam se sjetio starca i starice koji su me naveli da napišem ovaj tekst.

Jedno vrijeme sam nekoliko mjeseci odlazio na posao u obližnje selo i svako jutro sretao starca i staricu koji su išli u šetnju. Već nakon nekoliko dana sam zapazio da se srećemo uvijek u isto vrijeme na istom mjestu, a onda smo se počeli i pozdravljati. Ja bih im iz auta mahnuo rukom, a oni bi učinili isto, uz širok, sretan osmijeh. Mada su bili prilično stari, hod im je bio tek malo usporen, bez pomoći štapa – činilo se da su puni optimizma. I uvijek su se držali za ruke i razgovarali.

Svaki put kad sam ih sretao razmišljao sam o tome kako je to lijepo kad se ljudi i u tim godinama još uvijek vole, još uvijek imaju tema o kojima razgovaraju i još uvijek imaju u čemu uživati. I razmišljao sam kako bi im bilo teško da jedno drugo izgube. Pitao sam se i koga još imaju, bi li nekome nedostajali ako umru ili su oni sami jedno drugome sve na ovom svijetu. Bilo kako da je, oni su mi se činili kao primjer kakvi odnosi među ljudima trebaju biti.

A onda, jednog jutra ih ne sretoh. Pitao sam se jesu li poranili ili kasne, i zbog čega se to dogodilo? Da nisu bolesni? Onda pomislih da sam možda ja zakasnio ili poranio, pa sa strahom pogledah na sat. Ali ne, ja idem u uobičajeno vrijeme. Dakle, do njih je. Ni sutra ih nije bilo, i tek sad mi je bilo jasno da se nešto neobično dešava. Prošao je i cijeli mjesec, a njih nema. Sjetih se pjesme Dobriše Cesarića u kojoj kaže: „A jedne večeri nekoga nema… …i nema ga, nema, nema, i nema, i nema ga i nema više.“

Tek nakon više od mjesec dana spazih staricu kako korača sama, spora i tiha, kao sjenka. Sve mi je bilo jasno. Mahnuo sam joj uz usiljeni osmijeh, ali čini mi se da ona to nije ni primijetila. Vidio sam je još dva-tri puta, a onda je i nje nestalo.

Eh, šta ti je život!

ŠTA TI JE ŽIVOT

Svakoga jutra
još zorom ranom
dvoje se starih
u šetnju kreću.
Stari su, spori,
al mi se čini
da im na licima
vidim sreću.

I svakog jutra
usput, u žurbi,
mahnem im rukom,
nekako sjetno.
A oni živnu
osmijehnu mi se,
i pogledaju se,
s nježnošću, sretno.

Potom danima,
dok k poslu hitam,
ovo dvoje starih
više ne srećem.
«Što se desilo?
Na odmoru su?«
u glavi, tako,
misli premećem.

Nedostaju mi
ti dobri ljudi.
U duši mi neka
praznina, tama.
Kad jednog jutra
spazih staricu
gdje tužno, sporo,
korača sama.