Nekada napišemo neko pismo i kasnije potpuno na njega zaboravimo. Ono je imalo svoju konkretnu svrhu, nekoga obavijestiti o nečemu, uputiti na nešto, prenijeti običnu poruku, i time je ispunilo svoju ulogu.
Međutim, neka pisma su i više od toga. Nekome donesu za njega posebno važnu vijest. Obraduju ga ili rastuže više nego ostala pisma. Otkriju mu tajnu. Nasmiju ga do suza, ili mu pokažu koliko ste važni ili nevažni u njegovom životu. Zato nekada sačuvamo određena pisma duže nego druga, ili ih jednostavno pamtimo duže.
Jedan moj prijatelj je tako sačuvao moje pismo, koje sam mu poslao prije više godina, a za koje sam ja bio sasvim zaboravio. Sad se sjećam da sam mu to pismo napisao nakon operacije, kad sam se već malo oporavio i da sam mu, šaleći se, želio poručiti da se ne treba suviše brinuti za mene. Jednostavno sam mu iskarikirao sliku bolnice, s kojom sam inače bio vrlo zadovoljan. Evo tog pisma, od riječi do riječi kako sam i njemu poslao:
„Nalazim se, kao što znaš, u bolnici na odjelu za kardiologiju. Odjel ćeš lako naći, a i mene ako slijediš ove upute: Čim zakoračiš na odjel vidjet ćeš na hodniku viseći narančasti sat, čudo od tehnike, koji svakoga dana, i to u dva navrata, u 7,15 sati, pokazuje tačno vrijeme. Korak ispred tog sata na podu je mjesto koje svi zovu Upičkumaterinu. Mislim da je ime dobilo po tome što tu gotovo svaki prolaznik koji zapne nogom o deblji na pod zalijepljeni karton izgovori upravo ove čarobne riječi.
Lijevo, pored spomenutog sata i mjesta Upičkumaterinu, nalazi se WC koji se ključa specijalnim ključem sačinjenim od besprijekorno čiste, uzduž rascijepljene i uvrnute gaze. U tom WC-u sam jednom, nećeš vjerovati, našao čak dva listića toalet papira! Neki nesretnik zaboravio. Ovaj WC ti je posljednji orijentir, odmah iza njega su vrata moje sobe. Mene ćeš lako prepoznati, ne po debelom sloju pokrivača kojim sam obavijen zbog hladnoće, niti po cvokotanju zubi, jer u tom pogledu svi su pacijenti slični. I glave su nam svima zamotane u ručnike pa izgledamo kao mumije, ali ja jedini imam na glavi crveni, Ajaxov ručnik, i to će biti znak našeg prepoznavanja. Dobrodošao!“
Tako na kraju, ovo pismo koje je upućeno drugome, odjednom postade zanimljivo i meni. Podsjeti me na jedno vrijeme, jedno stanje i odnose s prijateljem. Vrijeme pismu dade neku novu vrijednost, vjerujem, mnogo veću za mene nego za čitatelje. Ali, kako vjerujem da i svi čitatelji imaju neka „svoja pisma“, pretpostavljam da će ih ovaj tekst podsjetiti upravo na njih i odvesti ih u neka druga, nadam se, bolja vremena.
pisma stara ali ne i zaboravljena, duga i lijepa sto me prate cijelog zivota kao svjedoci davne ljubavi jedne divne duse, jos uvjek postoje a da nikad na njih odgovorio nisam, da, da, ima i toga, a zasto nisam ne znam ni dan danas, ha, sto je tu je, obzirom na moje zivotne puteve mozda je to bila i njena sreca?
Nitko više ne piše pisma. Nema potrebe za njima. Svi smo na klik do onoga kojeg želimo čuti, a možemo ga/je i vidjeti, želimo li. Pisma pripadaju pretpovijesnim vremenima. Sve s pismima je bilo bitno. Kakve je boje koverta, kakva je markica, baca li se u poštanski sandučić, valjalo je znati i koji jer se nije svaki prazni svakog dana. Tjedan ili dva putovanja pisma do primatelja. I tjedan-dva do odgovora, ako je primatelj baš inspiriran za odgovor. Što ćeš reći u pismu? Kako si, kako doživljavaš svijet i sebe u njemu, hoćeš li ga posvetiti opisima svog života ili pitanjima o životu onoga komu pišeš? Hoćeš li biti škrt s riječima, pridjevima, opisima ili ćeš strpljivo tražiti bogate riječi, pridjeve.. Da, svatko je pismima govorio o sebi, uvijek. Malo što se danas može usporediti s radošću kojeg je izazivalo primljeo pismo… Znam, uvijek kad bih na radiju čuo pjesmu… Čitaj više »
zaboravio si mu napisat da ti donese ćevape iz malog bureka