Kopalo se lopatama, spuštali su se hrabri muškarci držeći se za konop duboko u jamu i rukama vadili zemlju kako bi bunar bio što kvalitetniji. Najteži je to fizički posao, a i žrtva koja je nerijetko završavala tragično.
Nije bilo vodovoda, već se pitka voda posebnim postupcima pronalazila duboko u zemlji i počeo se kopati bunar. Jedan bunar opskrbljivao je vodom cijelo selo. Tamo se prala odjeća, pila voda, razglabalo o životnim pitanjima, molilo se, pjevalo, a kradomice su frcale i ljubavne iskrice. Dio je to starine, tradicije koja ne smije pasti u zaborav, iako je takvih bunara danas vrlo malo u funkciji.
Jedan od načina kopanja bunara je da se kopanjem u različitim materijalima rade okomite okrugle rupe promjera do 2,5 m različitih dubina kojima se stjenke oblažu u kamen ili betoniraju da bi se spriječilo odronjavanje okolnog materijala i ulaska onečišćenja kroz porozne stjenke. Ovaj način izrade bunara najčešći je u područjima gdje je tlo zemljano, a to je u većini područja u Hrvatskom zagorju.
Drugi način je da se kopanjem u različitim materijalima zemljine površine kopa udubljenje širine do desetak metara neodređene dubine koje se nadsvodi da bi se spriječilo onečišćenje. Kod ovog tipa bunara ponekad se stjenke ne obrađuju jer nema potrebe zbog materijala u kojem su izrađene. Ovaj tip gradnje bunara je najučestaliji u područjima gdje je tlo kameno ili pretežno kameno.
Posjetitelji koji probaju vodu iz takvih starih bunara s lakoćom utvrde koliko je osvježavajuća i drugačija po svemu od klasične pitke vode. To je voda u kojoj su upleteni osjećaji, lakoća i prozirnost, poniznost i požrtvovnost svih onih koji su gradili i do 50 metara duboke bunare.