Malo je ljudi koji se u životu bar nekada nisu zastidjeli zato što su siromašni, ili im se u datom trenutku bar tako učinilo jer nisu imali nešto što drugi oko njih jesu.
Mlada i kuma
Baš jučer pročitah jednu takvu priču. Ukratko, djevojka koja se udavala je za kumu uzela svoju najbolju prijateljicu koja je bila siromašna. Na svadbi su se, po običaju, mladencima davale kuverte s novčanim darovima, pa je tako učinila i kuma. Ona je mogla dati samo 20 eura i toliko je i stavila u kuvertu. Nije bio običaj da se objavljuje koliko je ko darovao, ali mlada je učinila izuzetak i počela otvarati kuverte, govoriti ko daruje i koliki iznos. Kuma se već crvenjela od srama, jer iznosi koji su spominjani su se kretali uglavnom u rasponu od 200 do 500 eura. I njen muž je mijenjao boje na licu kao semafor. On od svoje zarade od oko 150 eura mjesečno jedva podmiri osnovne potrebe, a mimo toga i ovih 20 eura koje je dao su mu ogromni. Supruga je bila nezaposlena. Kad je mlada otvorila kuminu kuvertu, rekla je da je od kume dobila 500 eura. Kasnije joj je prišla i reka da su njoj veći tih njenih 20 eura nego da je od nekoga dobila milion i da joj više vrijedi kumino prijateljstvo nego svi novci svijeta. Zato joj je vratila njenu kuvertu s novcem jer je znala da je 20 eura bio veliki izdatak za kumin budžet. Tak kasnije, kad je kuma došla kući i otvorila kuvertu, vidjela je da je, u stvari, unutra bilo 500 eura.
Uglavnom, to je ta priča koja je ispričana, vjerujem, s namjerom da kaže kako postoje i divna prijateljstva i kako se novcem ne može sve kupiti. Lijepa priča i lijepa namjera, ali meni je prvo palo na um – zar je baš tolika sramota biti siromašan? U stvari, siromaštvo je relativan pojam, i kum i kuma su za neke ljude pravi bogataši, ali ostavimo sad to. Dakle, je li sramota biti siromašan, odnosno imati manje od većine ljudi u našem okruženju?
Čini se da se neki ljudi stide te pojave. Treba za to imati i razumijevanja do neke mjere, jer ako dva čovjeka imaju slična primanja, a jedan od njih ima mnogo više materijalnih dobara, postoji neko objašnjenje za to. Možda je jedan sklon kockanju, raskalašenom životu i velike sume novaca troši na to pa mu ne preostaje za auto, odmore i slično, a što se uzima kod mnogih kao mjerilo za dobar i uspješan život. Možda i on priželjkuje da ima više, ali su poroci jači od njega i zato se ponekada stidi. Ali nekima je ovo svjestan izbor, oni uživaju u takvom životu i ničega se ne stide jer smatraju da je to njihovo pravo izbora. I njih treba razumjeti.
Siromaštvo je dokaz poštenja
Međutim, ne mogu se oteti dojmu da se ljudi sve više stide onoga čega se ne bi trebali stidjeti. To počinje već od malih nogu, pa su neka djeca očajna što nemaju skuplji telefon, skuplju garderobu i slično. Oni se stide što su njihovi roditelji siromašni u vremenu kada je siromaštvo često dokaz poštenja, a bogatstvo koje je naglo došlo često je stečeno nepošteno. Poražavajuće je to što se više vrednuje „sposobnost“ da se ima, pa ma kako imanje bilo stečeno, nego poštenje zbog kog se često ne može i biti bogat. Da nije toga, vjerujem da bi i ova kuma iz priče doživjela mnogo manje dramatično pomisao da će se otkriti da je siromašnija nego što je predstavljena na svadbi.
U drustvu u kojem je sticanje materijalnog bogatstva jedno od bitnih mjerila vrijednosti, oni koji imaju manje smatrat ce se manje vrijednim, sto ce se osjetiti na medjusobnom odnosu vrijednijih i manje vrijednih u svakodnevnom zivotu. Tako ce siromasne biti stid siromastva, a bogatije stid biti u drustvu siromasnih. Slicno vrijedi za bilo koji drugi oblik stida. To kasnije moze prijeci u zavist, ljutnju, agresiju, gadjenje, depresiju, rezigniranost, neosjetljivost i sl., ali moze biti i motivator kako bi se nesto poduzelo u vezi navedenog stanja, bilo vlastitog, bilo drustvenog. Da li se ljudi trebaju stidjeti? Ako imaju potrebu za tim i ne mogu se suzdrzati, onda je odgovor: da. Da li je siromastvo dokaz postenja? U znatno korumpiranom drustvu realno je ocekivati znatnu korupciju na svim nivoima, iako sve ovisi o vlastitom eticko-moralnom stavu i pridrzavanju istoga. Siromastvo ima i neocekivano pozitivniju stranu, pa tako Isus kaze: “Prije ce deva… Čitaj više »
Bogat je onaj cija je dusa zadovoljna. Onaj koji ne trci za materijalnim dobrima vise nego sto mu je potrebno,vec je zahvalan na onome sto ima.sve u zivotu biva s nekim razlogom , pa tako i bogatstvo i siromastvo.Cesto smo se uvjerili kako malo u zivotu moze biti vise i obrnuto.
Sve to pocinje i zavrsava odgojem djeteta. Kazu, kako sijes, tako ces i zeti. Odgoji covjeka koji trci za materijalnim bogatstvima, pa se ne cudi kada takav razgrabi nasljedje i prije nego babo postane rahmetli.
Da li je biti siromašan, sramota ? Nije. Ali nije ni dika!
Misao jednog mog starog poznanika.
Kuma iz ove priče nema mnogo novaca, ali ima jako dobru prijateljicu na kakvu netko nikada u životu ne naiđe. Živi dokaz da je bogatstvo pojam koji nema veze isključivo s materijalnim dobrima.