Što je ljepota?

Nedjeljom ujutro, na prekrasan ljetni dan, može se prošetati uz more, otići na kavu, može se diviti prirodnim ljepotama, može se…Kad se ne radi za koru kruha, onda se može razmišljati o sebi, svemu oko sebe. Ako se ima volje i ako je preostala koja mrvica energije.

Neki će reći kako moraju vikendom, na godišnjem odmoru, napuniti baterije, gledajući na same sebe pritom kao na radni stroj, alat s aku baterijama koje treba puniti. Svijet je upravo onakav kakvim ga percipiraš i zato si stvaratelj svog svijeta. Aku alat ili cjelovito i svjesno slobodno biće.

Povijest života čovjeka na Zemlji je duga, povijest pismenosti je duga i skoro da nema stvari, pojave, osjećanja, odnosa kojeg netko dosad nije zapisao. Sve je već viđeno, već doživljeno. S jednom razlikom – doživljavali su drugi. To nisi bio ti. Možda doživljavaš isto, ali drugačije samo malo. Za onoliko za koliko si sam drugačiji.

Mnogi su voljeli i bili voljeni. Mnogi nisu znali da ih netko voli. Mnogi nisu imali hrabrosti reći nekomu da ga/je vole.
Neki su shvaćali svoje voljenje drugoga/druge kao konvertibilnu valutu, zamjenljivu za isto takvo voljenje. Ja tebi 100 eura, ti meni 750 kuna. Ja tebi 100 jedinica mog voljenja, ti meni 100 jedinica svog. Otprilike ovako, kako bi napisao Jure Kaštelan:

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

Neki nisu imali hrabrosti ili sreće možda. Možda je slučaj htio da se uvijek mimoiđe s onom/onim s kojim se morao sresti. S tom jedinom osobom na ovom prevelikom svijetu. Tražili jedno drugo cijeli život, a iz života otišli da se sreli nisu. Ipak su život proživjeli svjesni, živi, u traženju. Nisu živjeli uzalud. Znali su da on/ona postoji i da je samo pitanje trenutka kad će se sresti. Poput Miroslava Antića:

PESMA ZA NAS DVOJE

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Pijana kiša šiba i mlati.
Vetar vrbama čupa kosu.
Kud ću?
U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka,
zurim u prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?
Il’ je već bilo?
Trebalo korak?
Možda je sasvim do mene došla,
al’ ja:
u krčmu svratio, gorak,
a ona,
ne znajući — prošla.
Ne znam.
Ceo smo svet obišli
u žudnji ludoj,
podjednakoj,
a za korak se mimoišli?
Da, mora biti da je tako.

Neki ipak shvate da nije smisao u uzimanju, već u davanju. Da nije tvoje misliti o tomu što možeš uzeti, što dobiti, već je tvoje samo ono što možeš dati. Možeš voljeti i ništa tražiti zauzvrat. To ne znači da ništa nećeš dobiti. Možda dobiješ stostruko, možda malo, možda ništa. Ali to i dalje nije tvoj problem.

Tvoje je voljeti i davati. To što imaš. Sve što imaš.

S pjesmom u prozi, to je Herman Hesse puno bolje izrazio:

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvaćao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.

Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju.

Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni.

Ljepota nije ništa. Vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti.

Ni zdravlje nije sve; svatko je zdrav tko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.

Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je netko znao voljeti i živio za svoje osjećaje; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo.

Ljepota ne pruža radost onome tko je posjeduje, već onome tko je zna voljeti i diviti joj se…