Vjerujem da se svakome od nas dogodilo bar ponekad da smo poželjeli biti neko drugi. Uglavnom, neko ko je, po našem mišljenju, u nečemu bolji od nas.
Kad smo bili mali, mnogo puta smo poželjeli biti „jaki kao tata“. Onda bismo lako izašli na kraj s onima koji nas ugrožavaju, koji nam smetaju, a koji su jači od nas te pred njima moramo biti tihi i ponizni. Pa smo nekada poželjeli biti dobar učenik kao neko drugi, pa lijep kao neki ljepotan, pa bogat kao neki bogataš, moćan kao neki moćnik i tako dalje. Željama i maštanjima da budemo neko bolji i značajniji nigdje kraja.
Ima u tim željama i dobrih strana, ima nečega što nas vuče i potiče da budemo bolji, poput naših idola. Vidimo kako naš uzor vrijedno radi pa ga pokušamo kopirati, čak i nadmašiti. On nam je neka vrsta putokaza u životu. Nekada uspijemo pa smo sretni zbog toga, a nekada ne uspijemo, ali opet shvatimo koliki su trud i odricanje potrebni za veliki uspjeh. To nam pomogne da realnije sagledamo događaje i ljude oko sebe.
Ali nekada od prevelikog kopiranja idola imamo više štete nego koristi. Posebno se to odnosi na pretjerivanja u pokušaju da i fizički sličimo više na njih. Neki su u stanju napraviti desetine operacija kako bi bili što sličniji nekoj osobi, a kada bi dobro upoznali tu osobu, moguće je da bi se potpuno razočarali. Tako troše gotovo svu imovinu, čak se i zadužuju. Neki se, u želji da dostignu sportske uspjehe svoga idola, toliko iscrpe da padnu, ne razumjevši da ne mora uvijek značiti da ono što može izdržati jedan organizam, može i drugi.
Ovako se ponašaju uglavnom osobe koje su nesigurne u sebe, koje nemaju dovoljno samopouzdanja. One nisu svjesne da bi im bilo bolje da kod sebe razvijaju još više one pozitivne osobine koje već imaju, jer svaka osoba, pored svojih nedostataka, ima i svoje vrline. Razvijajući te vrline može se postići mnogo i u njima biti na nivou na kom je njihov idol na svom polju. Razlika je u tome što, ako i uspijete dostići svoga idola na njegovom terenu, vi ste samo njegova kopija, a ako uspijete svoje vrline usavršiti, onda ste original koji postaje idol drugima.
No, ne mora se samo postići neki veliki rezultat da bi se bilo zadovoljno i moglo ponositi sobom. Nerijetko su ljudi koji su postigli velike uspjehe nezadovoljni, čak i nesretni. Rado bi zamijenili svoje uspjehe za nečiji prosječan život. Prosječan, ali sadržajan, život s puno sitnih, važnih detalja. Jedan od tih važnih detalja je upravo to da mogu biti ono što jesu, da to mogu slobodno pokazati i da ih okolina prihvati baš takve.
Zato budimo onakvi kakvi smo stvarno, ne pretvarajmo se da smo neko drugi samo zato što vjerujemo da ćemo tako ugoditi drugima. Mislimo onako kako mi smatramo da treba misliti, a ne kako smatramo da većina misli i kako joj se moramo prilagoditi. Nije grijeh misliti svojom glavom. Naprotiv!
Samo takvi, privući ćemo u svoje društvo one koji nas iskreno vole, baš takve kakvi smo i samo tako ćemo se osjećati ugodno, korisno i sretno.
Uvijek se naježim od onih ‘koji misle svojom glavom’. Izlijeću iza svakog kantuna i busaju se ‘svojim mišljenjem i svojom glavom’. A tko uistinu misli s tom glavom (uključujući i ovu moju)? Misle programi, vjerovanja, uvjerenja, ideologije. Sve nabrojano ‘zna’ kako nešto treba biti i onda evo glave koja će upravo tako misliti. Još kad se glave stave skupa i postanu masa, najbolje je noktom o ledinu i bjež’.Ovisno o tomu gdje se to skupe, nisi li masa, kamenovat će te, zatući ili tek popljuvati. Misle oni koji prave programe, pišu religije, kanone, puk je tu da slijedi (naravno da je ovo iz Što bi dao da si na mom mjestu).. Naravno da većina voli, želi biti poput većine! Svi nose zastavu, a ti ne? Ma nemoj, a zašto ti ne? Svi drže ruku na srcu dok svira himna, a ti blejiš u nebo. Kako to? Bolji si, pametniji? Masa… Čitaj više »
Kod tudjega tatka pogolema patka – narodna poslovica
Ko ne razume da pojasnim – “tudje je sve bolje od naseg”, Made in Germany.
Ne znam. Nikada nisam lijepila postere tih “posebnih” super osoba. Ima ljudi koje sam iznimno cijenila i cijenim zbog onog što (meni) jesu – vrela mudrosti, a izuzetno samozatajni, ima onih koje sam voljela zbog talenata koje imaju i na koje sam istovremeno bila ljuta jer se do tog talenta odnose kao da je to nešto što se podrazumijeva, a samo mi koji to nemamo, znamo koliko vrijedi.
Cijenim ljude, ali nisam od onih koji gaje kult ličnosti, a od krda sam uvijek bježala.
Pitanje za DJ Krmka ako ovo čita: jel bi još uvijek volio da si Šumaher?
https://www.youtube.com/watch?v=FjBJh46kglg
Pošto potječem iz poštenog i pametnog naroda, kojemu doduše u zadnjih tisuću godina stvari i nisu išle baš najbolje, dobro sam i ispao. Kad sam se rodio bilo je olujno nevrijeme. Sa grmljavinom. Doktor je rekao mom ocu ”napravili smo sve što smo mogli, žao mi je, izvukao se…..”. Kao mali, nisam se igrao s barbikama. Jer su se tata i mama oko toga stalno svađali. Pa su se razveli. A i tatu su stalno bolila leđa. Prvo sam naučio sve psovke. A i govorili su da ću u životu puno napraviti. Na prijemnom, za nešto, dali su mi upitnik tipa: ”Da li ste imbecil? Da li ste mentalno zaostali? Da li glupost potajno čuči u vama?”. Izbacili su me iz škole. Iz ljubomore. I zbog nacije. I zbog još nečega……… Na podlaktici imam zelenu tetovažu. Pisalo je JNA. Sad piše ANA. Uz pomoć Isusa, Gospe, koga li već, dobio… Čitaj više »
Mislim da je, pogotovo u …hm…’poznijim’ godinama važnije znati svoje dobre i loše strane…eto, npr.na ovom portalu, i to samo od ženskih komentatora, dvije su vjerojatno pametnije/ obrazovanije od mene… :)) ali ja sigurno imam osobinu da brzo stvaram prijatelje i – neprijatelje…