Stojan Jerković od najstarije gradske kafane napravio svojevrsni muzej

Poznati gradiški alas, kafandžija i majstor za riblje specijalitete Stojan Jerković kafanu, koja je najstarija u gradu pretvorio u pravi muzej.

Ko god je ušao u kafanu ‘Ribar’ u Gradišci nije ostao ravndušan. Kao da je ušao u muzej ili antikvarnicu. Mnoštvo žičanih instrumenata starih po dva ljudska vijeka okačeno na ručno tesanu građu od slavonske hrastovine. Tu su i ribarski alati, lampe, fenjeri, pegle od gusa, mnogo toga.

I sama kuća, smještena u staroj gradskoj ulici je eksponat neprocijenjive vrijednosti. Stojan kaže da je kuća izgrađena u 19. vijeku te da je bila i kafana i zanatska radionica, ribarnica i prodavnica.

“Ovdje je nekada bila opančarska radnja moga tasta Branka Obradovića. Radnja je radila do šezdesetih godina prošloga vijeka. Branko je bio vrsni majstor za popravku i izradu opanaka i druge obuće, a zanimljivo je da su od njega zanat izučili mnogi kasnije veoma priznati obućari”, kaže Stojan.

Potom je uslijedila “prezentacija” tesanog hrastovog točka od drvenih volovskih kola. Točak se okretao i nosio teret za vrijeme turske vladavine na ovim prostorima.

Akademski slikar i vajar Borislav Prpoš, inače restaurator i procjenitelj umjetnina, garantuje da je ovaj točak stariji od četiri stoljeća. Pravljen je ručno, sjekirom zvanom bradva, od hrastovine. I danas je potpuno ispravan i neoštećen.

Bajo, kako ga prijatelji zovu, pokazuje nam potom čitav niz predmeta za kuhinju, ali i za radove oko stoke i obradu zemljišta.

U ovome se nekada mijesio hljeb, ovo su pekarski rekviziti, koji su prije 150 godina korišteni u prvoj pekari ‘Vučkovac’ u Gornjim Podgradcima. Imam i češagiju za ovce, nož i viljušku stare 400 godina u futroli u obliku kubure, vreteno, preslicu, dosta starih brava i kjučeva koji su zaključavali silno blago, ponosno ističe Stojan Jerković.

Od 350 antikviteta starijih od jednog vijeka je i jedno kovano sidro, nađeno na planini Kozara. Na starim hrastovim panjevima na Kozari još uvijek postoje alke, za koje postoje vjerovanja da su služile za vezanje brodova.

Ako je postojalo Panonsko more, Kozara je bila obala. I ovo sidro je dokaz za to. Osim sidra imam mnogo ribarskog alata iz minulih vijekova, koji govori o tome kako su se ljudi prehranjivali. Mi smo ovdje naučili od Slavonaca kako se od bijele ribe naprave specijaliteti ravni morskim plodovima. Tako smo zarađivali, školovali djecu i preživljavali, priča Stojan.

Ovaj vrsni kafandžija i ljubitelj antikviteta je i trostruki šampion Gradiške u spravljanju ribljih specijaliteta. Priznanja su dokaz da nije riječ o lovačkoj ili ribolovačkoj priči.

Kad ja pripremim ribu, pa izmješam mirođije i to sve skuham u kotliću na tihoj vatri, miris privlači ljubitelje pikantne čorbe ili fiš paprikaša. A onda nakon prvog tanjura obavezno slijedi dosipanje. Uvjerili su me ljudi, a i gosopođe sa kojima se srećem, da je čorba koju ja pripremim pravi afrodizijak. Nešto poput bamije, možda i jače, jer ja u čorbu dodajem i ikru i najmanje tri vrste ribe, kaže Stojan Jerković Bajo, poznati gradiški boem, kafandžija, ribar i ljubitelj starih predmeta.

Upravo zbog toga njegova kafana je ostala jedina kafana sa dušom u koju zalaze pisci, slikari, novinari, ljubitelji dobre priče. A da bi priča krenula, zasluga obično pripadne domaćoj rakiji i vrhunskim vinima. Kada paprena čorba preznoji, tek onda se razvežu jezici i priče poteknu, poput Save o kojoj se najčešće i priča u ovoj kafani-muzeju sa dušom.