Susret sa smrću

I ne pamtim kad sam prvi put vidio neku mrtvu životinju, jer to je na selu čest slučaj. Ugine kokoš, kolje se svinja ili janje, ulovi se zec, upeca riba i sve to je dostupno djeci pa se priviknu na prizore mrtvih životinja.

Ipak, kad nam je uginuo konj Dundin, otac me je nekako odstranio i nisam vidio šta su uradili s njim. Čuo sam da su mu oderali kožu i da su ga pokopali, a kasnije sam vidio i Dundinov grob. Bio je na našoj njivi nedaleko od kuće. I sada kad dođem na tu njivu uvijek se sjetim i mjesta na kom su duboko zakopali konja koga sam prvog upoznao i koga sam često timario.

Ali doživljaj svih tih smrti je drukčiji od doživljaja smrti čovjeka. To kako ljudi umiru sam i razumio, i nisam razumio. Nikada nisam vidio mrtvog čovjeka i bio sam radoznao kako on izgleda? Kad je umirao neko od rodbine, mene još uvijek nisu vodili na sahrane. A onda je umro susjed Marko, stariji čovjek, koga sam dobro poznavao. Na dan sahrane mi djeca smo se motali u toj vrevi ljudi. Bila je to prilika da se i ja prikradem otvorenoj škrinji i virnem unutra. Nešto me vuklo da to učinim, a strah je činio svoje i usporavao mi korak. Neodlučno sam se primicao i tek kad sam bio dovoljno blizu, smogao sam hrabrosti pogledati u sanduk. Blijedo lice pokojnika, tijelo prekriveno nekim meni neobičnim pokrivačem, ruke prekrižene na grudima i hrpa zgužvanih novčanica na grudima. Okolo miris zapaljenih svijeća i jecaji rodbine. Brzo sam se okrenuo i izašao iz te prostorije.

Tog dana mi je samo ta slika bila pred očima, samo onaj miris svijeća u nosu i plač pokojnikove rodbine u ušima. Bilo šta da bih radio, nisam se mogao  osloboditi slike smrti u mislima koja mi je izgledalo nekako zagonetno strašna. Navečer sam dugo izbjegavao ići u krevet, a kad sam ipak morao, nisam dugo mogao zaspati. Kad sam zaspao, sanjao sam strašne snove i budio se, a onda ponovo pokušavao zaspati. Prošlo je nekoliko dana dak se nisam oporavio od svog prvog susreta s pokojnikom.

I kasnije mi je uvijek bilo neugodno kad sam trebao ići na sahranu. Ne volim vidjeti leš. Divim se ljudima kojima je rad vezan za leševe. Mora da ni njima nije lako, ali se vremenom naviknu do mjere koja je prihvatljiva. Pogotovu mislim da je teško onima koji rade s već raspadnutim tijelima.

Ne znam kako stvarno izgleda smrt, je li tako strašna kao što se čini ili je naša slika pogrešna. Možda ćemo u zadnjem trenutku i to saznati, samo što to tada više neće biti važno.