Sve nam lažu

Svakodnevno se uvjeravamo da nam se serviraju lažne vijesti, toliko lažne i namještene da se načuditi ne možemo kako je moguće da „ozbiljni“ ljudi mogu sebi dozvoliti da tako bezočno lažu.

Sjetimo se samo snimaka desetina poginulih koje snimaju kamere „renomiranih“ svjetskih TV kuća koje šokiraju čitav svijet i izazovu nesagledive posljedice, poput pokretanja ratova, a onda vidimo nekada kasnije kako u nastavku istog snimka snimljeni „mrtvaci“ ustaju, otresaju sa sebe prašinu i odlaze. Ili snimaka kako se pripremaju budući „mrtvaci“ kako će doći i gdje će „poginuti“, a nakon „pogibije“ ustaju i odlaze.

Sjećamo li se „dokaza“ da neko posjeduje ili čini nešto što se ne smije, pa se ta zemlja ili pojedinac drastično kazne, a onda se ispostavi da je sve bila greška? No, greška se nikada ne ispravlja vraćanjem na prijašnje stanje, nego se samo konstatira i ide se dalje kako odgovara onome ko je počinio grešku?

Sjećamo li se kako se za nekoga priča da je sasvim OK, da je prijatelj, a onda odjednom postane diktator i neprijatelj, a da ništa nije promijenio u svom ponašanju osim odnosa prema nekome od moćnika? Sjećamo li se kako su klimatske promjene nastupile isključivo „neodgovornim ponašanjem čovjeka“, a onda odjednom ispadne da je čovjekov utjecaj na njih „vrlo mali“?

Sve je onako kako nekome moćnom u datom trenutku odgovara – danas je crno, sutra bijelo. Jednostavno, došli smo u fazu u kojoj ništa, ni naizgled sasvim jasne stvari, ne smijemo odmah prihvatiti zdravo za gotovo. Čim čujemo neku vijest prvo se moramo pitati ko to kaže, u kom trenutku, na koji način, ima li logike da se desilo sve baš tako i zašto, pa onda pogledati nekoliko različitih izvora, onda sve to odbaciti i pokušati stvoriti svoju sliku.

Evo, sad nam nad glavom visi ozbiljna prijetnja velikim, katastrofalnim ratom. Ratom za koji kažu da bi mogao, ne samo jednom, nego mnogo puta uništiti svijet. A moj prijatelj mi ubaci bubu u uho pitanjem: „A je li to baš sigurno da bi cijeli planet bio uništen? Evo, Amerikanci su ispalili pedesetak Tomahavka na aerodrom u Siriji i oštetili ga toliko da su avioni već sutradan nastavili polijetati s tog aerodroma. Pa, pogledaj kolika je Zemlja, koliko treba tih projektila, pa i nuklearnih, da se uništi sve! Možda to i nije tolika moć, možda nam velike sile samo lažu da su baš toliko moćne kako bi nas držale u strahu?“

Da sve nije kako jest, to bi lako bilo provjeriti, samo kliknuti i naći podatke. Ali jesu li oni istiniti? Kome vjerovati? Više se ne zna kome. A je li i to opet nekome cilj, sluditi ljude da ne znaju više ni vide li ono što vide, ili im se to samo čini? Treba samo zamutiti, jer u mutnome se lovi najbolje. Na nama je da pokušamo izbjeći mutne vode kako znamo i umijemo, a hoćemo li i kada to uspjeti – odgovor je kao i na pitanje kad će Đekna umrijeti.