Svi mi volimo imati dobre susjede. To nam znači imati manje briga i neugodnosti, a ponekad i veliku pomoć kad nam je ona najpotrebnija.
U Bosni se posebno cijeni odnos prema susjedu, ili komšiji, kako je to ovdje uobičajeno reći. Jedna priča to najbolje ilustrira, a u toj priči jedan bogataš prodaje dvije kuće, potpuno iste, na sličnim lokacijama, a cijena jedne je dvostruko veća od druge. Na pitanje zbog čega je jedna dvostruko skuplja, on kaže da ona ima dobre komšije.
Ovih dana je u jednoj kući u selu Vrše kod Sanskog Mosta izbio požar i prouzrokovao veliku štetu. Kat i krov su izgorjeli, vlasnici trebaju i dalje stanovati, a vrijeme je hladno. Komšije su odmah ustale i za samo par dana prikupile novac i sami postavili novi krov. Kažu da je to tek prvi korak, najvažniji, kako zbog kiša i snijega ne bi i ono što je ostalo propalo. Imaju namjeru sve obnoviti i pomoći komšijama da osjete što manje posljedica požara.
Kod nas je tako. Nema tradicije osiguranja imovine, to se tek sada više potencira, ali ima komšija i odnosa koji daju sigurnost. Nema ni jakih socijalnih ustanova, ali ni ljudi koji hodaju putem nezbrinuti. Umjesto u državnim institucijama, svako svoju rodbinu, susjede ili poznanike nekako štiti, brine se o njima, pa ih i sahrani o svom trošku. Siročad koja ostanu bez roditelja neko od rodbine ili susjeda prihvati i podigne ih kao svoje. Taj sistem je stoljećima tako funkcionirao i pokazao se kao uspješan i on još uvijek postoji, mada mu se temelji sve više potkopavaju.
Od rata je izgrađeno staračkih domova nekoliko puta više nego što ih je bilo. To je još daleko od broja koji postoji u razvijenijim zemljama, ali ide se u tom pravcu. I kuće se počinju ključati usred bijela dana, kad su ukućani unutra, kao da se živi u Parizu. Susjedi su sve manje bliski. Ovo je vrijeme kad se ni tamo, ni tamo, a istovremeno se i tamo, i tamo. Ovo je vrijeme u kom se najbolje vidi kako svako vrijeme donosi svoje, a da to novo opet ima svoje dobre i loše strane. Ljudi se naviknu na jedno, i to im se čini kao najbolje. Drugi se naviknu na drugo, pa im je to najbolje.
Treba samo svakoga pustiti da živi na svoj način, slobodno, po vlastitom izboru. Neka se odluči između osiguranja i dobrog odnosa s komšijama. Svaka opcija ima i dobre i loše strane, kao i što među ljudima postoje i dobri i loši.
Što je država “uređenija” to su odnosi među susjedima, pa čak i rodbinom, lošiji.
Siguran sam da se u Holandiji ne bi puno sekirali za susjeda kome se tavan zapalio. Za te slučajeve čovjek ima osiguranje koje će mu podmiriti štetu a za prvu pomoć će mu banka dati kredit.U “našim” krajevima toga do nedavno nije bilo pa su se ljudi oslanjali na rodbinu, susjede i prijatelje. ….ali vidim da se i kod nas sve više brine samo svoja briga…. “organizirana-uređena” država nas upregla, tako da više nema ni vremena ni volje za pomoći drugome.
Ako meni krepa krava bit će mi puno lakše ako susidu krepa koza ☺
Izašao Lala navečer u dvorište misleći i želeći do zahoda koji djeli sa komšijom i čuje netko je unutra, pa misli da je komšinica (na koju ima pik), pa govori; komšinice jel’ ti to šiškiš piškiš, a iznutra njegova Sosa odgovara ma ja sam Lalo, a Lala na to; au Soso Bog te je*o alaj šorobočeš.
Nema vise komsija,dok se ne pokaju oni sto su zlo radili.Susjed je kodnas odvejo kuma u berbu grozdja po minskom polju.Samo istina moze pomirit sujede.
Ima tu jos nesto cemu je Ivo zagrebao povrsinu spominjuci osiguranje koje se naravno placa. Sto su odnosi s komsijama povrsniji, sto je zajednica slabija, jaci su novcani odnosi tj. Trziste. Za sve se placa. Npr. Neki ljudi vise ne znaju zasiti dugme a kamoli pokratiti hlace i to placaju. Prije bi to napravio netko od rodbine ili neka komsinica. Sto je veca otudjenost medju ljudima vise novca kola medju ljudima. To je neko moje opazanje.