Svi griješimo

Nije lako priznati grešku. Neki ljudi to ne žele učiniti ni onda kada je svima očito da su pogriješili, pa čak i njima samima.

Više puta sam slušao ljude, često poznate, u njihovim intervjuima, kako, kad ih pitaju šta bi promijenili u svom životu kad bi ponovo imali priliku birati, odgovaraju da ne bi ništa mijenjali. Možda neki tako žele izbjeći dodatna pitanja, možda se žele predstaviti sigurnijima u sebe nego što to stvarno jesu, možda stvarno misle da ne bi ništa mijenjali kako bi osjetili i neugodnosti koje su imali u životu jer i njih treba iskusiti, a možda neki stvarno smatraju da ništa nisu pogriješili pa zbog toga ne bi ništa ni mijenjali.

Ja, opet, kad razmišljam o svojim postupcima iz prošlosti nađem toliko svojih pogrešnih odluka da ponekad pomislim kako i nisam tako dobar i pametan kako o sebi mislim. Kad bih sad mogao ponovo odlučivati o nekim događajima i svojim postupcima u prošlosti, itekako bih imao izmjena. Baš danas razmišljam o svom radu u prosvjeti i o tome kako sam surađivao s roditeljima svojih učenika. Neću navoditi ono što mislim da sam uradio dobro. Znam da se u prošlost ne mogu vratiti, ali kad bih sad bio na istom zadatku nešto bih tu uradio što mislim da nisam uradio kad sam to mogao, a trebao sam. Evo samo jedan primjer.

Nikada, ama baš nikada, nisam pozvao, posjetio, ili na bilo koji način nekom roditelju posebno pohvalio njegovo dijete, osim na redovnim roditeljskim sastancima ili u redovnim pojedinačnim kontaktima s roditeljima. A bilo je tako dobrih, divnih učenika, divnih momaka i djevojaka koji su zaslužili i mnogo više od posebne pohvale. Zar je bilo tako teško reći neku lijepu riječ na susretu s roditeljem upriličenom samo zbog dobrog djela njihovog djeteta? Zar oni koji odgajaju djecu trebaju posebno zvati roditelje samo kada im trebaju reći kako su njihova djeca problematična?

Učenici nekada urade tako divne stvari da nas zadive, da nas nekada i zastide što mi nismo uradili to što su učinili oni. Da sam sada u prilici, u takvom slučaju pozvao bih bar jednog roditelja godišnje, ili ga posebno posjetio ako bih procijenio da mu ne trebam uzeti mnogo vremena, ili mu napisao poruku, da treba biti ponosan na to kako je odgojio dijete. Roditelj bi bio sretan i zbog toga što ima dodatnu potvrdu da mu je dijete na pravom putu i zbog toga što je to i ogledalo njegovog odgojnog rada. Vjerujem da je malo roditelja koji bi mi zamjerili za takvu gestu čak da samo zbog toga dođu u školu i potroše nešto vremena. Kako sam stariji, sve više vjerujem kako je važno i pohvaliti dobro, a ne samo kritizirati loše. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne treba pretjerivati, ali ni škrtariti.

Možda će neko reći kako bi bolje bilo da ostanem pri bivšem ponašanju i ne mijenjam mišljenje o ovom pitanju. Možda bi taj neko bio i u pravu. Možda. A eto, i to bi bio samo još jedan dokaz da sam grešan, onda ili sada. I vjerujem da se toga ne treba baš mnogo stidjeti. Veća je sramota ići u pogrešnom smjeru i kada shvatite da je on pogrešan.