Svi moji frizeri

Teško bih se mogao sjetiti ko me je sve nekada ošišao i koliko puta, ali znam da takvih ima mnogo i da su razasuti po raznim zemljama svijeta.

Ima i onih koji su pomrli, a najviše je onih čijih se imena niti likova i ne sjećam. Prvi „frizer“ koga se sjećam da me ošišao, bila je moja maćeha. Ne znam koliko sam godina tada mogao imati, možda tri ili četiri. Ali ona nije bila baš najvještija u tom poslu pa sam ja pred polazak u školu počeo ići pravom „brici“, jedinom u selu, djedu Ilji Zvonaru. Svi su ga zvali Zvonarom jer je on svakog dana u podne zvonio zvonom koje je bilo na zvoniku u mjesnom groblju, a osim toga zvonio je i kod obilježavanja nekih događaja kao što su bile sahrane ili važne mise i tako dalje. Zvonio bi i ljeti kad se navuku tamni oblaci prijeteći tučom, tako da je imao veliki ugled u selu, koji je povećavao i šišanjem većine mještana.

Meni je ispočetka djelovalo zastrašujuće kad bi djed Zvonar raskopčao kožni opasač na hlačama i na njemu počeo oštriti britvu kojom je uvijek dovršavao posao. Onda bi u lavoriću, koji stane na dlan, četkicom razmazao sapun za brijanje i nasapunao mi vrat, a kako je ta četkica bila uvijek hladnija od moje kože, dočekivao sam je stisnutih zubi, kao da ću dobiti injekciju. Prvi kontakt je bio najgori, a onda bi se polako priviklo. Britva bi učinila svojih nekoliko poteza, frizer bi mi obrisao vrat bijelom krpom, i to je bilo to.

Kasnije je ovaj zanat ispekao i školski podvornik Marko i šišao je skoro sve đake u školi. Ako bi učitelj primijetio da je neko „zakikatio“, samo bi ga uputio kod podvornika i učenik bi se još prije kraja sata vratio u razred dotjeran onako kako je učitelj želio. Pošto je bilo najlakše ošišati na nulu ili na ćelavo, kako se to govorilo, mnogi su imali baš takve frizure, a u petom razredu smo se slikali svi muški na ćelavo ošišani, „uredni“ baš po učiteljevom ukusu. E, onda je došao pubertet i trebalo je više paziti na frizuru. Nekoliko puta sam se ošišao u Bosanskom Šamcu, gradu u kom sam nakon petog razreda nastavio školovanje, kod pravog frizera. To je već bio viši nivo, radilo se u istom šišanju i škarama i mašinom za šišanje.

Potom je nastupio period u kom smo se neki drugari i ja međusobno šišali. Što bismo mi plaćali tamo nekim priučenim frizerima kad nas oni uvijek ošišaju po svome, bez obzira na to kakvu mi frizuru tražimo?! Ali kako smo s vremenom usavršavali svoje umijeće šišanja, počeo sam se i sam šišati, koristeći se ogledalima. Ispočetka je bilo nezgodno, radilo se nespretno jer sve misliš da škarama ideš na jednu stranu, a ti ideš na drugu. Ali i to se uhodalo i tako sam godinama bio „sam svoj majstor“.

U vojsci su me šišali češće nego ikada i prije i kasnije. Nekima  je moja glava služila kao vježbalište, neki su je obrađivali već rutinskim potezima, ali tad sam se ponovo navikao da svoju glavu dajem u tuđe ruke, pa kako joj bude. Tako sam je, kad sam se oženio, povjerio u ruke i svojoj supruzi, ali njoj je to bio dosadan posao, a nisam bio baš ni vrijedan platiša, i ubrzo sam dobio od nje otkaz. Ponovo sam dospio u ruke frizera kojih je sad bilo na svakom koraku. Šišao sam se gdje sam stigao i kad sam stigao. I, zanimljivo, nikada nisam bio nezadovoljan kako me ošišaju. Nikada nisam stavio primjedbu. Svejedno mi je kako će to učiniti, samo neka odsjeku višak. Ako nešto i ne urade savršeno, uskoro će kosa ponovo izrasti pa će drugi popraviti grešku. Ipak, jednom sam imao nesporazum s jednom frizerkom koja me nije šišala. Izjavila je kako se kod nje „svi“ šišaju osim mene, a to bi moralo značiti da imam nešto u kosi što ne želim da ona vidi!

Nešto kose mi je posljednjih godina opalo i sad frizeri imaju manje posla nego ranije, ali cijena šišanja se ne smanjuje, ili bar ne pada srazmjerno opadanju kose. Sve mi se čini da ću se do kraja još namijenjati frizera i naplaćati njihovih usluga. A ako neko odluči da me ošišaju i posljednji put posmrtno, to se mene više neće ticati. Tada svakako neću više biti vlasnik svoje glave i neka rade s njom šta god hoće.