Svoj na svome

Šta to znači biti svoj na svome? Biti vlasnik nekog kutka zemlje, vozila, kuće, firme? Ili biti na mjestu na kom se u tom trenutku osjećaš sigurnim, zadovoljnim, ispunjenim?

Razmišljao sam o tome dok sam gledao ovu sliku. Na njoj ne stojim na komadu svoje zemlje. Nije u mom vlasništvu ništa što me okružuje. Nisam čak ni u svom užem zavičaju, i mogu li tu biti svoj na svome? Onda pogledam oko sebe. To je štand izdavačke kuće u kojoj sam proveo lijepe godine. Krenuli smo gotovo od nule i za samo nekoliko godina dogurali do jedne od najuspješnijih firmi u toj vrsti posla u zemlji. U njoj sam radio sve poslove dok nismo stali na noge, od vozača do direktora. Osjećam je kao svoju i u njoj sam svoj na svome. U Skenderiji smo, velikoj dvorani u kojoj sam još kao student prisustvovao sportski događajima, sajmovima, izložbama, bio u kupovini. I tu sam u poznatome, u svome. U Sarajevu sam, gdje sam proveo lijepe studentske dane, a i kasnije dobar komad života koji mi je u divnom sjećanju.

A tek ovaj štand! Oko mene knjige, a sjećam se gotovo svake kako je nastala, s tim nastankom sam povezan. Sve sam ih pročitao, neke i po nekoliko puta prije nego što su dobile ovaj oblik. Među njima je i mojih nekoliko knjiga. Okružen tim knjigama, ja se osjećam kao svoj na svome. Pogledam na zidu portret mog zemljaka Muse Ćazima Ćatića. Uradio ga je moj dobri suradnik Ozren Pavlović, veliki umjetnik u čijem sam se radnom prostoru osjećao ljepše nego u nekim muzejima likovne umjetnosti jer mi je on i riječju dočaravao ono što je uradio olovkom ili kistom. Za stolom sjedi Hazema Ništović, moja druga Posavka, autorica upravo te godine proglašenog najboljeg udžbenika, Čitanke za treći razred koju smo mi izdali. U toj čitanci su i čak tri moje pjesme. Za stolom je i Indira, moja prijateljica i dobra suradnica i iz škola u kojima je radila i na mjesečniku koji stoji pred njom na stolu, a na koji smo oboje ponosni.

I sve što vidim na ovoj slici je nekako povezano sa mnom, sve to osjećam kao dio sebe, svoje, i zato znam da sam se tada, na tom mjestu, u takvom okruženju, osjećao sigurnim, zaštićenim, u potpunosti svoj na svome. Nekad se čovjek ne osjeća ugodno ni u svojoj kući, koju je možda sam izgradio mukotrpnim radom. Poželi da iz nje pobjegne. Nekada ga u vlastitoj sredini odbace pa poželi da ode što dalje iz nje. Ili ga u firmi zlostavljaju pa na posao odlazi s nelagodom, kao po kazni, i ne osjeća tu firmu svojom, a sve su to mjesta na kojima bi se čovjek morao osjećati kao svoj na svome.

Da, biti svoj na svome, čini se, ipak znači biti tamo gdje se tako sam osjećaš, gdje znaš da se nalaziš, a da to nikome nije smetnja, da si tu dobrodošao i da si siguran i slobodan.