Svuda lišće, svuda zlato

Sad sam u prilici da svakodnevno prošetam, a to je divna mogućnost da se u mislima ide i u širinu i u daljinu. Pa, i u dubinu, ako baš hoćete!

Gazim po opalom lišću koje, bez obzira na to što ga komunalna služba stalno otpuhuje na određena mjesta, stalno pravi nove debele naslage poput šuškavog tepiha. Prevladava lišće platana i dominira svojim žuto-zeleno-crvenkastim nijansama. Kroz šuštanje listova pod nogama kao da čujem i stihove pjesme mog drugara Ivice Vanje Rorića „Svuda lišće, svuda zlato“:

Lišće, lišće, svuda lišće.

Samo pada, samo slijeće.

Al’ šta vrijedi, al’ šta vrijedi,

kad ga, eto, niko neće!

Zlato, zlato, svuda zlato.

Po zlatu se jesen šeće.

Al’ šta vrijedi, al’ šta vrijedi,

kad ni njega niko neće!

Svuda lišće, svuda zlato.

Carsko blago nebrojeno!

Al’ šta vrijedi, al’ šta vrijedi,

kad je zlato pogaženo…

Pokraj puta, pokraj staze…

svi jesenas zlato gaze.

Šetnja po tepihu od lišća nekako posebno tjera čovjeka na razmišljanje. Na razmišljanje o temama koje su dio nas, a stalno ih potiskujemo i mislimo da su nevažne, odnosno da su nam druge teme važnije. Dotičući lišće i slušajući njegov šum, kao da čujem i osjećam dodir s prirodom, dodir sa sobom samim, ali na mjestima na kojima tih dodira inače nema. Ovakve šetnje me navode na razmišljanje o tome kako sam nekada bio u mnogo bliskijim odnosima s prirodom. Eto, i ne sjećam se kad sam posljednji put stao golom nogom na zemlju! Na travu, koja ugodno golica. Zagazio u baru ili lokvu vode. Zaboga, sad se i u more ulazi u obući! Kad sam u mom selu ušao u šumu, tamo gdje sam nekada poznavao svako drvo?

Nedavno, u gluho doba noći, moja svastika zove moju suprugu, svoju sestru, jer kaže da ne može čekati do sutra da joj ispriča kako joj je bilo lijepo. Nakon ko zna koliko godina, napasala je kravu i toliko se nauživala u tom prizoru i tišini u kojoj se čulo samo pucketanje trave da je morala nazvati sestru i to s njom podijeliti.

Da, udaljili smo se od prirode, otišli smo u drugom, krivom smjeru. Idemo rješavati velike, planetarne probleme, koje ne možemo riješiti, a ne rješavamo one koji su tu, pored nas, na dohvat ruke i lako rješivi. Potrošimo sate na razmišljanje i pretresanje o tome šta se krije iza neke izjave saudijskog princa; je li ovaj nogometaš bolji od onoga; je li ova starleta imala više kirurških intervencija od one, a nemamo vremena izvesti djecu ili unuke u šetnju, na igralište, u prirodu. Nemamo vremena prošetati sami, biti sami sa sobom bar nekoliko minuta i pustiti mislima da se vinu gdje požele. Nemamo vremena zastati da vidimo kako se patke brčkaju u vodi ili kako se krošnja nekog drveta njiše na vjetru.

Istina je, treba razmišljati i o globalnim problemima. Trebamo znati u kakvom svijetu živimo i kako se u njemu postaviti i snaći. Ali prvo moramo riješiti ono oko sebe, ono što možemo. Ako svi uredimo svoje mikro svjetove, i makro svijet će biti uređen kako treba. Zato, izađimo češće u šetnju, nađimo više vremena za sebe i svoje bližnje. Zagazimo malo po tepihu od trave, osluhnimo vjetar i čujmo cvrkut ptica. Učinimo to odmah, sada, dok je još „svuda lišće, svuda zlato“!