Tako se brani obitelj!

Često čujemo ljude kako pričaju o važnosti obitelji. O tome kako je obitelj iznad svega i kako su se spremni žrtvovati za nju, ali u praksi to nije uvijek tako. Nekada, sasvim suprotno, obitelj im zna biti smetnja, toliko opterećenje da majke znaju ostaviti djecu, očevi zlostavljati čak i bebe, a bude tu, kako smo i nedavno vidjeli, i zlostavljanja sa smrtnim ishodom.

Čini se da su životinje i ptice bolji roditelji od ljudi. Tamo je teško naći primjere zlostavljanja mladunčadi, a mnogo je primjera u kojima su roditelji dali živote kako bi sačuvali potomstvo.

Upravo sam razgovarao s prijateljima iz Njemačke koji su se vratili s izleta puni dojmova upravo iz svijeta ptica. Kažu da su šetali pored jedne bare i s mostića, između listova lopoča, gledali gnijezdo pliske. Zastali su i promatrali ga. U gnijezdu je bilo troje mladunčadi, a mužjak i ženka su gacali okolo i pokušavali uloviti poneku ribicu za svoje malene. Sve je bilo mirno i tiho, ali odjednom je odnekuda iskrslo jato od desetak galebova koji su se obrušili na gnijezdo, na mladunčad. Prvo im se mužjak ispriječio na njihovom putu. Jednog je galeba kljunom uhvatio za vrat i otresao ga da je perje frcalo i da je ovaj jedva uspio pobjeći. Još jednog je udario snažno krilom, dok su se ostali razmakli i proletjeli pored gnijezda. U novom naletu se dogodilo slično, ali su neki prošli dalje prema gnijezdu gdje ih je dočekala ženka i ponovo su svi morali pobjeći. No, ponovo su se vratili i tako su se borili možda oko dvije minute, ali bračni par plisaka je uspješno odbio sve napade, bez obzira na to što su bili u životnoj opasnosti pred znatno brojnijim protivnicima.

Tek kada su galebovi nepovratno odbijeni, mužjak i ženka su se posvetili svojoj djeci. S njima su živahno „razgovarali“, gurkali ih kljunovima i šepureći se kružili oko gnijezda. Bit će da su bili veoma ponosni na to kako su obavili svoju roditeljsku ulogu, a za vjerovati je da su i djeca bila ponosna što imaju takve roditelje.

Moji prijatelji su uživali još neko vrijeme u sreći ove ptičje obitelji, a onda otišli dalje. Ali samo malo dalje vidjeli su na djelu ponovo jato galebova, vjeruju da je to bilo baš ono isto. Jedna žena je nosila porciju prženih krumpirića ka stolu gdje ih je namjeravala pojesti. Ali naletjelo je pomenuto jato galebova, od kojih joj je već prvi izbio tanjur iz ruke, a ostali su u trenu sa zemlje pokupili rasute krumpiriće. Žena je ostala zbunjena, s praznim tanjurom u ruci i prije nego što se snašla, galebovi su već odletjeli. Dakle, i oni su ipak našli način kako da se izbore za svoje pravo da budu siti.

Dalje su moji prijatelji naišli na mjesto na kom se okupljaju golubovi i gdje ih mnogi turisti hrane. Bilo ih je bar pedesetak i prijatelji su im davali mrvice hrane. Svi su bili sivi, samo je jedan bio crno-bijel. I ni jedan od golubova, osim crno-bijelog nije jeo iz ruke, bili su oprezniji i nepovjerljiviji. Dakle, ovaj jedan se nije razlikovao samo po boji…

Zanimljivo, dok pišem ovo o pticama, jedan vrabac u letu udari o stakleni zid na mojoj dnevnoj sobi i pade onesviješten. Nije primijetio staklo, a to sam već vidio nekoliko puta. Udare, onesvijeste se, onda se pridignu i ipak uspiju odletjeti. Ne znam je li ovaj vrabac tražio svoje mjesto u ovoj priči i po cijenu povrede, ali evo, našao ga je. Mada nisam tako namjeravao, neka on i zaključi priču u kojoj su ptice glavni junaci.