Tako se svađamo

Htjeli to ili ne, vjerujem da smo svi bili u prilici naći se u žiži neke svađe, bilo kao sudionici ili tek kao promatrači koji su se tu slučajno zatekli.

Ali ne znam jeste li nekada razmišljali o tome kako se ljudi svađaju, na koji način, kojim sredstvima, u kojim trenucima? O tome bi se dala napraviti povelika studija. O ovome sam razmišljao više puta kada sam bio u blizini neke neobične svađe, najprije još kao dijete.

U to vrijeme u mom selu su se s vremena na vrijeme svađale žene. Uglavnom bi se dvije komšinice svađale, svaka iz sog dvorišta, a ostale bi našle zgodno mjesto i prisluškivale pomno svaku izgovorenu riječ, ali i gledale svaki pokret onih koje se svađaju. Za to bi našle neko pogodno mjesto, uglavnom takvo da ih sudionice svađe ne vide, ali neke bi i otvoreno uživale naslonjene na ogradu. Svađe su se završavale uglavnom gestom koja je smatrana najvećom uvredom za protivnicu, a to je da joj se okrene stražnjica, zadigne suknja i dlanom udari po goloj stražnjici. Da se „plesne po gujici“, kako su to one govorile. Nekada bi i ona druga isto to učinila, i tu je bio kraj svađe. Svaka bi otišla u svoju kuću, a ostale žene bi se „po hitnom postupku“ okupile sve kod jedne od njih kako bi na miru izanalizirale ishod upravo viđenog dvoboja. Ama kakvi sadašnji izbori, tu bi se mnogo detaljnije i ozbiljnije izvagala težina svake izgovorene riječi, svakog poteza, nego danas nakon analize završenih izbora za predsjednika države. Samo nama djeci nisu dozvoljavali da se motamo oko njih dok odlučuju o pobjednici u svađi.

I kasnije sam vidio, čuo ili slušao o raznim svađama. Sjećam se dvojice rođaka koji su se često svađali tako da su obojica istovremeno galamili na onoga drugoga i da, u stvari, nisu ni čuli šta onaj drugi kaže. Bilo im je važno samo da oni saspu sve u lice onom drugom, bez obzira na to hoće li njihove riječi ovaj čuti. Prava suprotnost je bila povremena svađa između jedne svekrve i snahe gdje, kad jedna govori, ova druga ne progovara baš ništa. Njihova svađa se sastojala u tome da jedna izgovori sve što joj je na duši, a nekada drugoga dana, ili mnogo kasnije, druga učini slično, a ona prva ne progovara.

Ima ljudi koji se svađaju gestikulirajući, poskakujući i radeći pokrete kao da su na kakvom sportskom natjecanju, pa vjerujem da ih svađa fizički smori. Uz to su još opširni, glasni, jer smatraju da jačinom glasa pojačavaju i značenje riječi koje izgovaraju. A neki opet govore tiho i kratko, kao da poručuju da protivnik ne zaslužuje ni mnogo riječi ni truda. Neki se u svakoj svađi rasplaču.

Jedni se lako i za sitnicu posvađaju, a obično se brzo i odljute, dok neki izbjegavaju svađu koliko duže mogu, ali kad im prekipi, onda je to burno i dugo ih drži. Neki se ne žele svađati kad ima „publike“, a neki baš tada žele, da svi čuju što imaju za reći, jer „šta imaju od toga što su rekli, ako to nisu drugi čuli?!“ Neki se s protivnikom obračunavaju tako što ga pokušaju ismijati, omalovažiti, poniziti. Neki su satirični.

Ima i svađa na „nivou“, gdje se sudionici međusobno persiraju dok jedni drugima govore najgrublje gadosti. Neki se posvađaju tako što kažu samo jednu riječ i odu, a neki čak ni toliko – samo oštro pogledaju protivnika. Jedne svađa rastereti i nakon svađe su opušteni, a nekima je to novo breme koje teško nose.

I kako o nekoj osobi govori to kako radi, kako se oblači, kako se odnosi prema starijima, djeci, prirodi, umjetnosti, tako o njemu govori i to kako se svađa. Pa, možda i to kako gleda na svađu.