Tihe patnje

Ne vjerujem da neko od nas nema neku svoju, ako ne veliku, a ono bar malu, sitnu patnju za koju, možda, znaju i drugi ili onu koju samo mi znamo ili samo još neko nama blizak, a koja nas svuda prati i koju patimo u tišini i samoći.

Često se sjetim Branka Ćopića, ne samo po tome što je pisao ili po činjenici da se ubio baš na moj rođendan, nego i po jednom detalju vezanom za njegovu smrt. Pročitao sam negdje priču njegovog prijatelja kako ga je Branko nekoliko dana prije smrti uporno zvao da se vide, ali ovaj baš u to vrijeme nije nalazio vremena. Branko se ubio, a prijatelja sada izjeda to što nije našao vremena da se vide, da porazgovaraju, jer možda je taj razgovor mogao spriječiti ono što se dogodilo. I nakon toga, kaže, sve vrijeme ga progoni razmišljanje o tome kako je tada teško pogriješio.

Ovih dana sam ponovo čuo priču o ocu Gorana Bregovića koji je također imao svoju patnju, otkrivenu tek nakon što je umro. Goranova maćeha je ispričala kako je njegov otac danima nestajao noću iz kuće i ona je odlučila jedne noći pratiti ga. Vidjela je da je otišao do bolnice i sjeo na klupu ispod prozora sobe u kojoj je ležala bolesna njegova prva žena, Goranova majka, koju je davno ostavio, a koja je tih dana i umrla u bolnici. Samo je sjedio gotovo cijelu noć i pušio. Očito je bilo da je patio zbog svog odnosa prema njoj, ali nije imao snage, ili iz nekih drugih razloga, to je krio u sebi i patio, ne govoreći ništa ni najbliskijima o svojoj muci.

Ja se i sada povremeno sjetim jednog dobrog poznanika s kojim nikada nisam razgovarao o nečemu o čemu smo, možda, trebali razgovarati. U jednoj prometnoj nesreći, sa samo materijalnom štetom, koju je skrivio vozač vozila u kom je bio i moj poznanik, on je na sudu krivo svjedočioo detaljima nesreće, pokušavajući prebaciti krivicu na drugog sudionika nesreće. Znam, taj njegov vozač mu je bio i prijatelj koji ga je, pretpostavljam, pritiskao da ga ovakvim svjedočenjem spasi. Neočekivani problem je nastao na sudu kad je moj poznanik shvatio da je vozač na kog svaljuje krivicu – moj otac. Zbunio se, ušeprtljio, ali u toj fazi bi mu bilo teško promijeniti iskaz i ostao je pri svojoj tvrdnji. Sreća po mog oca što je bilo i drugih činjenica i svjedoka pa je ipak presuda bila u njegovu korist. Nakon toga moj poznanik je ispočetka krio pogled od mene, ali ništa nije progovarao o svom svjedočenju. Ja sam smatrao da je on taj koji treba početi razgovor i tako je vrijeme prolazilo. Mi smo se i dalje viđali svakodnevno, takve su okolnosti bile, ali su naši odnosi ipak bili manje drugarski nego ranije. Tako se dogodilo i da se on jednog dana ubio, a da nikada nismo porazgovarali o ovoj temi. I eto, sad se ponovo sjetih tog poznanika i postavih sebi pitanje – jesam li pogriješio što ja nekada nisam započeo razgovor, a za to je bilo bezbroj prilika? Možda bih njega bolje razumio i rasteretio ga, a i sebi olakšao?

Da, teško je naći nekoga ko nema neku svoju patnju. Ne mora to biti ogromna tajna, skriveni ratni zločin, pronevjera ili ko zna šta takve vrste. Jednom mi se moja kolegica, kad smo ostali sami, isplakala i povjerila, onako, čini mi se iz čista mira, kako je progoni jedan njen abortus i kako to sebi nikako ne može oprostiti. Nekada se probudi noću, ne može spavati zbog toga. Eh, razmišljam, koliko je takvih i muških i ženskih koje ta muka muči?

Ali ne moraju to biti ni takve patnje, mogu biti one naizgled tako sitne, gotovo beznačajne, a koje nam mira ne daju. Došao je, recimo, susjed tražiti od nas bicikl, a mi mu ga nismo dali pa se poslije toga kajemo, ne možemo sebi oprostiti što smo tako postupili. Patimo, povukli smo dijete za uho, pa kad smo vidjeli njegov pogled, tugu i strah u očima, odjednom smo bili ljuti na sebe da se i sada sjećamo te svoje grubosti. Bili smo drski prema roditelju, a da to ničim nije zaslužio. Narugali smo se nekome zbog nečega zbog čega se, sasvim sigurno, nismo smjeli rugati. I tako, u nedogled.

Svi imamo svoje patnje, samo svoje, koje smo sami zaslužili. Zato ih i dalje patimo sami. Drugi ih nisu ni zaslužili.